Hrvatska kultura u 2025. godini zavijena je u crno. Otišli su velikani čija su djela postala dio našeg kolektivnog identiteta, umjetnici koji su svojim talentom i predanošću zadužili generacije. Njihovim odlaskom nestao je dio duše jedne epohe, no ostaje golema baština kao trajni spomenik njihovoj veličini. Od glazbenih pozornica do kazališnih dasaka, od znanstvenih instituta do kiparskih ateljea, osjeća se tišina na mjestima gdje su nekoć odzvanjali njihovi glasovi i stvaralačka energija. Bila je to godina oproštaja u kojoj smo se podsjetili koliko su krhki životi, a koliko moćna i vječna može biti umjetnost koju su nam ostavili.
Glazbena scena pretrpjela je možda i najteže udarce. Odlazak Gabi Novak, prve dame šansone i istinske glazbene dive, ostavio je neizbrisivu tugu. Umjetnica rođena u Berlinu, čije je djetinjstvo obilježio rat i osobna tragedija, svojim je profinjenim interpretacijama i toplim glasom postala sinonim za eleganciju. Od pobjede na Zagrebačkom festivalu 1959. do antologijskih izvedbi kajkavskih popevki i kasnijeg povratka jazzu uz sina Matiju, Gabi je ispisala zlatne stranice hrvatske glazbe. Sudbina je htjela da nas u istoj godini napusti i njezin sin, pijanist svjetskog glasa Matija Dedić, virtuoz čija je prerana smrt šokirala javnost, a posthumno dodijeljen Porin za životno djelo tek je mala utjeha za golem gubitak. Tugu je produbio i odlazak Alfija Kabilja, prozvanog "kraljem hrvatskog mjuzikla", čija je glazba za kultnu "Jaltu, Jaltu" postala opće dobro, te Ladislava Lacija Fidrija, jednog od najistaknutijih jazz trubača koji je hrvatsku scenu uveo u dijalog s najvećim svjetskim standardima.
Teatar i film također su ostali bez svojih stupova. Zastor se zauvijek spustio za Ninu Erak, prvakinju Satiričkog kazališta Kerempuh i glumicu nevjerojatne energije koja je cijeli radni vijek provela na njegovim daskama. Iako je nosila repertoar matičnog kazališta, šira publika pamtit će je po ulozi Zorke u seriji "Na granici", kojom je ušla u domove i srca gledatelja diljem zemlje. Oprostili smo se i od Josipa Pejakovića, legendarnog bosanskohercegovačkog glumca i pisca čije su monodrame, poput "On meni nema Bosne", imale snagu društvenog komentara i krika. Njegova karijera, građena na više od pedeset premijernih uloga u sarajevskom Narodnom pozorištu i zapaženim filmskim ostvarenjima, svjedoči o umjetniku koji je glumi pristupao s potpunom predanošću i strašću.
Otišle su i žene koje su nas učile misliti, gledati i čuvati. Smrt Snješke Knežević, najvažnije kroničarke Zagreba, ostavila je grad bez njegove najbritkije i najglasnije savjesti. Kroz kapitalna djela poput "Zagrebačke Zelene potkove", znanstveni rad, ali i javne istupe, neumorno se borila za urbanistički razum i očuvanje identiteta grada, podsjećajući da je baština temelj suvremenosti. Njezin intelektualni angažman, od prevođenja Güntera Grassa do uređivanja emisija na radiju, bio je svjetionik u javnom prostoru.
U tišini je otišao i Miljenko Domijan, samozatajni div hrvatske konzervatorske struke, čovjek čiji je životni rad utkan u obnovljene fasade rapskih crkvi, zadarske spomenike i uspješan upis fortifikacijskog sustava na UNESCO-vu listu. Njegova posvećenost očuvanju baštine, od Apoksiomena do manastira u Krupi, ostaje kao trajan spomenik ljubavi prema naslijeđu.
Godina 2025. odnijela je i kipara Miru Vucu, istaknutog člana grupe Biafra čiji spomenik Tinu Ujeviću prkosi vremenu ispred zagrebačkog kina Europa, ali i fotografa Damira Krizmanića Krizu, kroničara riječke novovalne scene koji je srcem i objektivom bilježio dušu svoga grada. Svaki od ovih odlazaka priča je za sebe, no zajedno tvore mozaik nenadoknadivog gubitka. Hrvatska kultura ostala je siromašnija za svoje divove, no njihova djela nastavljaju živjeti, kao putokaz i nadahnuće svima koji dolaze poslije njih.