Kada je novinarka Svjetlana Hribar 2006. prvi put upoznala Jagodu Buić, s namjerom da s umjetnicom napravi intervju u povodu njezine riječke izložbe, sjedeći u sobi hotela Bonavia "razgovarale su dugo, sadržajno, zanimljivo i smijale se kao da se poznaju oduvijek". Bio je to početak prijateljstva i suradnje, jer već na tom prvom sastanku dogovorile su se da će Hribar biti ta kojoj će Buić povjeriti golem i izazovan zadatak pisanja njezine biografije. Osamnaest godina kasnije i gotovo tri godine nakon umjetničine smrti, ta je knjiga, prikladno nazvana "Život i po", a podnaslovljena "Jagoda Buić: privatno i javno", ugledala svjetlo dana u izdanju crnogorske Nove knjige – jer, riječima Svjetlane Hribar, hrvatski izdavači za nju nisu bili zainteresirani.
– Jagoda me apsolutno oduševila, odmah. Od prvih riječi koje smo izmijenile, ja sam bila fascinirana njezinom osobom, ali Jagoda i jest bila osoba koja je jednostavno fascinirala, tako da to nije ni slučajno ni neobično – priča nam Hribar, koja se s Buić susretala tijekom petnaest godina, što u Rijeci, što u Zagrebu, Dubrovniku, Veneciji i Provansi, svim mjestima na kojima je rado i često boravila i radila.
U knjizi, koja je neobično koncipirana, a mogla bi se najbliže opisati kao neka vrsta memoara, zapise i priče iz nevjerojatnog života Jagode Buić prate Hribarina razmišljanja i zapažanja. Na tri stotine stranica i više od 50 poglavlja, Buić se prisjeća svoje obitelji, djetinjstva i odrastanja, školovanja i putovanja, nastanka radova koji su je proslavili i ljubavi koje su je obilježile.
Rođena u Splitu 14. ožujka 1930. godine, odrasla je u prominentnoj obitelji koja je brojila čak dva splitska gradonačelnika – njezina pradjeda po ocu Duju Rendića Miočevića te oca Mirka Buića, koji je bio i posljednji ban Primorske banovine te ministar u vladi Kraljevine SHS. Za vrijeme Drugog svjetskog rata kuća im je spaljena i "srebro su mijenjali za krumpir", ali pogibija brata Đorđa bila je ta koja je u obitelj unijela bolan razdor – majka Vjeka ostala je u Hrvatskoj, a otac Mirko do kraja života u Italiji. Mlada Jagoda, oduvijek buntovnog duha, iz splitske gimnazije izbačena je kada se odbila učlaniti u Savez omladine, što ju je dovelo do preseljenja kod tete u Dubrovnik, u koji se odmah zaljubila. "Ponovo je zasjalo sunce. Dubrovnik je postao moj grad", kazala je te u kasnijim godinama često tvrdila: "Split je grad za voljeti, ali ne za živjeti."
Upisuje potom Akademiju primijenjenih umjetnosti i dizajna, paralelno studira povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te u novom gradu sklapa prijateljstva za cijeli život s nekim od najistaknutijih umjetnika tog doba.
"Nisam bila član EXAT-a, ali sam im bila najbliži prijatelj, katkad inspiracija, a i najvjerniji slušatelj članova te iznimne grupe umjetnika, među kojima su neki bili i moji profesori. Učila sam od njih: Kristl mi baci jedan stih preko stola, Picelj priča o nekim kvadratima, Bernardi o filozofiji i pjesništvu, a Richter umuje kao nitko na svijetu...", pričala je.
U Italiji se usavršava u poljima scenografije i kostimografije, a zatim se na nagovor oca upisuje i Akademiju u Beču, gdje diplomira s 24 godine kao najbolji student, dobivši i rektorovu nagradu. U Zagreb se vratila nakon diplome, ali Filozofski fakultet ipak nikada nije završila, jer je vrlo rano započela raditi u kazalištima diljem Hrvatske.
"Radila sam brzo i s lakoćom – upravo kako je govorio kolega i prijatelj slikar, Jože Ciuha: – Bezobraznom lakoćom. U jednoj sam noći znala nacrtati kostime za cijelu operu!"
U njezinu zagrebačkom ateljeu, nekadašnjoj štali biskupske kurije na Kaptolu, kako kaže, stvarala se povijest zagrebačke umjetnosti.
"Atelje je imao veliko staklo, bio je prostran, s kalijevom peći. 'Kupaonica' je bila iza zastora, gdje se nalazio klozet i tuš. Tu su dolazili pisci, arhitekti, slikari, redatelji, glumci... Kad spominjem famozni klozet iza zastora, o njemu je Ranko Marinković jedne večeri u sitne sate jednostavno rekao: 'Svaka sličnost s već poznatim zvukovima – sasvim je slučajna...' Tu se sastajao 'kartel režisera' – Boško Violić, Dino Radojević i Georgij Paro. U mom ateljeu nalazili su se svi važni ljudi tog vremena, vođeni razgovori imali su posebnu dinamiku i snagu, a ja ne znam jesam li bila više inspirator ili slušatelj, ali valjda jedno i drugo. Nisam se miješala u ta stvaranja, ali sam bila neka vrsta muze", prisjetila se Buić.
Šezdesetih godina postala je zvijezda "nove europske tapiserije", kreirajući monumentalna djela koja je izrađivala s tkaljama iz Sjenice s Pešterske visoravni, i koja će joj donijeti svjetsku slavu i silne nagrade.
"Ta revolucija u tapiseriji shvaćena je vrlo ozbiljno. Meni je otvorila vrata Muzeja moderne umjetnosti u Parizu, ali nedostatak tržišta presudio je daljnjem razvoju tapiserije. Mladi koji su dolazili samo su nas kopirali, tako da nije bilo novih eksperimenata. Postali su primijenjena umjetnost. Taj moment avangarde pronio je moje ime po svijetu", kazala je Buić, koja je u kasnijim godinama eksperimentirati započela i s papirom i kolažem, ali zauvijek je ostala vjerna – teatru.
"Tapiserija je ipak samotan posao, a teatar je timski rad. Teatar je za Jagodu bio užitak, učenje, druženje, produžetak mladosti, nastavak suradnje s izuzetnima, razgovori o predstavama bili su učenje kojem se toliko veselila. I kako se to uopće moglo usporediti s tkanjem? Pa i kada su kao rezultat nicali monumentalni objekti", piše Hribar.
Intelektualni razgovori bili su ono što je Jagodu Buić privlačilo i kad su u pitanju bili muškarci, a njezina inteligencija, duh i energija pak ono što je muškarce privlačilo k njoj. Preferirala je muško društvo jer je smatrala da su ženski razgovori često dosadni i isprazni, ali u intervjuima uvijek je napominjala da se, "nažalost, s muškarcima više družila nego ljubovala". Ipak, i o svom je ljubavnom životu, oko kojeg su se ispredale brojne glasine, progovorila i za ovu knjigu, ali i to tek pred samu smrt. S prvim suprugom, Nikom Bonettijem, razišla se ružno, jednog dana sve svoje stvari pronašavši ispred stana u Tkalčićevoj, nakon čega je papire za razvod – potpisala u tramvaju. Velikim ljubavima smatrala je i redatelja Dinu Radojevića i arhitekta Vjenceslava Rižu Richtera, kao i austrijskog znanstvenika Kurta Komareka, a sreću je na kraju pronašla sa suprugom Hansom Wuttkeom, potpredsjednikom Svjetske banke, s kojim je provela više od dvadeset godina i uz kojeg je bila do samog časa njegove smrti 2000. godine.
A kako što to obično biva nakon odlaska velikana, i nakon smrti Jagode Buić u listopadu 2022. godine otvorilo se pitanje nasljedstva i sudbine njezina golemog opusa. Umjetnica je godinama sanjala o otvaranju Muzeja Jagode Buić u Splitu, o čemu je razgovarala i s tadašnjim gradonačelnikom Ivicom Puljkom, no na tom planu, čini se, nema pomaka. Neki njezini radovi navodno su se nalazili u posjedu djece njezina supruga Hansa Wuttkea, o dijelu baštine brine se pak švicarska Zaklada Hans Wuttke koju je 2018. osnovala Buić, a prijepori oko ostavštine ukaljali su čak i njezinu komemoraciju u Dubrovniku. Iz Zaklade su u nedavnim medijskim istupima tvrdili da će njezino utočište, kuća i atelje na dubrovačkoj Kolorini postati ljetna rezidencija za umjetnike, kao i da rade na projektu Muzeja Jagode Buić, no komplicirani imovinsko-pravni odnosi mogli bi značiti da ćemo još dugo godina na to čekati.
– Njezin golemi opus mora biti zaštićen i dostupan javnosti, jer žalosna je činjenica da je Jagoda sa svojom smrću nestala kao umjetnica. Možemo se samo nadati da su njezine monumentalne tapiserije negdje sačuvane, kao i njezin kazališni opus koji možda nije toliko važan za vanjski svijet, ali itekako je bitan za povijest kazališta u Hrvatskoj. U prvom redu, ovom knjigom željela sam baciti svjetlo na to, potaknuti ljude na razmišljanje i istraživanje, učiniti da Jagoda Buić ne padne u zaborav kao toliko drugih umjetnika – zaključuje Svjetlana Hribar.
"...s kalijevom peći." - kaže se kaljevom.