Pulu je danas zatekla tužna vijest. Preminuo je Branko Sušac, prepoznatljivo gradsko lice s bradom, neizostavnim šeširom i, posljednjih godina, štapom za hodanje. No, to nije bio običan štap, već šaren, umjetnički, poput njega samog.
Njegovo životno djelo, Kazalište Dr. INAT, rođeno je iz prkosa. Osnovano 1985. godine, ime je bilo i akronim i deklaracija - Istarski alternativni teatar kao sinonim za inat prema kulturnom establišmentu. Sušac je, inspiriran siromašnim teatrom Jerzyja Grotowskog i Eugenija Barbe, sanjao kazalište koje je iskonsko, sirovo i beskompromisno. Nije se ispričavao za provokacije ni neugodna pitanja. To je bio teatar koji nije trebao raskošne pozornice; on je živio na ulicama, u skloništima, napuštenim dvoranama i kamenolomima. Vođen njegovim idejama, INAT je oživljavao nezamisliva mjesta. Današnji tuneli Zero Strasse bili su tek mračno i blatnjavo sklonište kada je u njima početkom devedesetih postavio "Probu orkestra", a kamenolom Cave Romane bio je samo to, kamenolom, kad je u njemu igrao "Anno Domini".
Kroz Kazalište Dr. INAT, smješteno prvo na Scalierovoj, a kasnije trajno u Društvenom centru Rojc, prošle su stotine mladih. Za mnoge je to bio prvi susret s kazalištem, mjesto gdje su učili o glumi, režiji i scenografiji, ali i o životu. Sušac je bio više od redatelja; bio je pedagog koji je odgajao generacije "Inatovaca", ljudi koji su doživotno ostali zaljubljeni u teatar slobode. Neki su postali profesionalni glumci i pedagozi, drugi su krenuli drugačijim putevima, no iskustvo INAT-a nosili su sa sobom kao temeljnu lekciju o kreativnosti i zajedništvu. Tražio je potpunu predanost. Da bi glumac stasao, govorio je, potrebne su barem tri godine edukacije. Taj pristup rezultirao je predstavama poput "Krabulje crvene smrti", koja je 1989. uvrštena među deset najboljih u Jugoslaviji, a samom je kazalištu 1996. donijela i Nagradu Grada Pule.
Energiju nezavisne scene osamdesetih, za koju je govorio da je bila življa od svega što je uslijedilo, Sušac je želio kanalizirati i u ratnim godinama. Vjerovao je da "kontakti i disanja iz inozemstva moraju doći ovdje". Iz te ideje, 1994. godine, s grupom kazališnih zanesenjaka, osniva PUF - Međunarodni kazališni festival. PUF je u Pulu donio drugačiji, hrabriji i nekonvencionalniji kazališni izraz, suprotstavljajući domaću istraživačku scenu aktualnim svjetskim poetikama. Postao je prepoznatljivo mjesto susreta i razmjene, festival na kojem se ostajalo do jutra u razgovoru, stvarajući, kako je sam rekao, "jedan malo sretniji svijet".
Bio je poznat i po "odvratnoj jezičini", kako je sam priznavao, ne ustručavajući se reći što misli gradonačelniku ili županu. Žestoko se protivio naplati parkinga ispred Rojca, smatrajući to atakom na javni prostor. "Tragedija nezavisnog kazališta jest da svi mi prvo moramo osigurati osnovne uvijete za preživljavanje, a tek potom se možemo baviti teatrom", govorio je. Kritizirao je kulturnu politiku koja uništava nezavisnu scenu, vodeći se političkim, a ne umjetničkim kriterijima. Smatrao je da institucijama smeta dokaz da postoji jeftiniji, kreativniji i bolji način rada i za to se borio do kraja.