Radnja filma "Two Weeks in September" (u originalu "À cœur joie") iz 1967., koji večeras igra na Trećem programu HRT-a, smještena je u srce "Swinging Londona". Brigitte Bardot glumi Cécile, prelijepu manekenku u braku sa starijim muškarcem, koja tijekom dvotjednog modnog snimanja upoznaje Vincenta, mladog fotografa, i upušta se u strastvenu aferu. Ta dilema između sigurne ljubavi i prolazne strasti, koja radnju seli i u kišne škotske pejzaže, zapravo je sporedna, jer glavna zvijezda je sama Bardot.
Iako film nije ostao zapamćen kao vrhunac njezine karijere, on savršeno sažima formulu njezina uspjeha: priča je tek kulisa za njezinu hipnotizirajuću pojavu i karizmu koje je dovoljna da nosi cijeli film.
Karijera Brigitte Bardot eksplodirala je desetljeće ranije, filmom "I Bog stvori ženu" (1956.) koji je režirao njezin tadašnji suprug Roger Vadim. U doba puritanske Amerike naviknute na Doris Day, Bardot se pojavila kao uragan senzualnosti - plesala je bosa, nesputano pokazivala svoje tijelo i živjela po vlastitim pravilima, postavši preko noći međunarodni seks-simbol i ikona seksualne revolucije. Za nju je, naposljetku, i skovan izraz "seks-mačkica", a filozofkinja Simone de Beauvoir proglasila ju je simbolom ženskog oslobođenja i "lokomotivom ženske povijesti".
Ipak, njezina slava imala je cijenu. Njezin stvarni život, ispunjen aferama i razvodima, postao je neodvojiv od njezine filmske persone, a nakon izlaska filma "I Bog stvori ženu", šokirani puritanci u SAD-u pisali su da je “Bog stvorio ženu”, ali da je “vrag stvorio Brigitte Bardot!” Naime, njezin ljubavni život bio je jednako buran kao i uloge koje je igrala. Udavala se četiri puta, a popis njezinih ljubavnika uključivao je neke od najpoznatijih muškaraca tog doba, poput glumca Jean-Louisa Trintignanta i glazbenika Sergea Gainsbourga. S Gainsbourgom je snimila i prvu, izrazito provokativnu verziju pjesme "Je t'aime... moi non plus", koja je na njezin zahtjev ostala u bunkeru godinama jer je u to vrijeme bila u braku s njemačkim milijunašem Gunterom Sachsom, a Sachs ju je, inače, zaprosio tako što je iz helikoptera nad njezinom kućom prosuo tisuće latica ruža. Sama je priznala: "Uvijek sam tražila strast. Zato sam često bila nevjerna. A kad je strasti došao kraj, spakirala sam kofere."
Ipak, najšokantniji detalji njezina života vezani su uz majčinstvo. U braku s glumcem Jacquesom Charrierom rodila je svog jedinog sina, Nicolasa-Jacquesa, a u autobiografiji "Initiales B.B." sablaznila je javnost opisujući trudnoću kao "tumor koji raste u meni" i priznajući da je pokušavala izazvati pobačaj udarajući se u trbuh. U jednom je intervjuu izjavila da bi "radije rodila malog psa", a te su je izjave kasnije koštale ne samo odnosa sa sinom, koji ju je s ocem tužio i dobio odštetu, već su zacementirale sliku o njoj kao o ženi nesposobnoj za tradicionalne uloge koje je društvo nametalo.
Na vrhuncu slave, 1973. godine, sa samo 39 godina, Brigitte Bardot donijela je odluku koja je ponovno zaprepastila svijet - povukla se iz glume. Okrenula je leđa filmskoj industriji kako bi se u potpunosti posvetila onome što je nazvala svojom jedinom pravom strašću: borbi za prava životinja. Preselila se u osamu u Saint-Tropezu i osnovala vlastitu zakladu, donirajući ogromne svote novca za spašavanje životinja, a njezina poznata izjava "Svoju ljepotu i mladost dala sam muškarcima, a svoju mudrost i iskustvo dat ću životinjama" postala je njezin novi životni moto. Ono što je započelo kao privatna inicijativa, preraslo je u jedan od najutjecajnijih pokreta za zaštitu životinja na svijetu, a B.B. je postala beskompromisna aktivistica koja se nije libila pojavljivati na prosvjedima s megafonom u ruci.
Međutim, njezine kasnije godine obilježene su nizom skandala koji su trajno narušili njezin ugled. Udajom za Bernarda d'Ormalea, savjetnika krajnje desnog političara Jean-Marie Le Pena, i sama je prigrlila radikalne političke stavove. Više je puta osuđena zbog poticanja rasne mržnje, opisujući muslimansku populaciju u Francuskoj kao "destruktivnu" i govoreći o "invaziji stranaca".
Njezine su mete bili i pripadnici LGBTQ+ zajednice, koje je nazvala "cirkuskim nakazama", a otvoreno se protivila i međurasnim brakovima. Oštro je kritizirala i pokret #MeToo, nazivajući ga "licemjernim i smiješnim", te je stala u obranu glumaca optuženih za seksualno zlostavljanje. Tako je žena koja je nekoć bila simbol slobode i rušenja konvencija starost dočekala kao glas konzervativizma i netrpeljivosti, ostavljajući iza sebe nasljeđe koje je jednako fascinantno koliko i duboko problematično.
*uz korištenje AI-ja