New York te brzo prožvače i ispljune, doma mi je bolje

Ne događa se često da u hladnoj zagrebačkoj noći stotinu ljudi čeka u redu kako bi ušli – na izložbu. No upravo se to dogodio u utorak navečer, kada je u dupkom punoj Galeriji Josip Račić Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti otvorena izložba “The Apple Shrinking” Stipana Tadića. Prvi je to put da se Tadić vratio u Hrvatsku samostalnom izložbom nakon što je 2018. otišao studirati na Sveučilište Columbia u New Yorku, a slikar kojeg su i tada nazivali najvećom mladom zvijezdom hrvatske umjetnosti danas je još i popularniji.

Osamnaest radova na izložbi “The Apple Shrinking”, kako je pojasnio kustos i autor koncepcije izložbe Branko Franceschi, predstavlja svaki jedno razdoblje umjetnikova života u New Yorku tijekom posljednje četiri godine. Sam naziv pak parafraza je naziva pjesme Melvina Van Peeblea “The Apple Stretching”, koju je proslavila Grace Jones. I dok ona pjeva o velegradu koji se mamurno budi i zijeva, Tadić je na svojim slikama uspio uloviti, veli Franceschi, jedan sasvim drugačiji civilizacijski trenutak. Pandemija koja je ispraznila ulice grada koji nikada ne spava postala je njegova vizualna fascinacija. Kako je bilo živjeti u tako velikom gradu u tom neobičnom trenutku, upitali smo ga.