U razgovoru za Večernji list uoči riječke premijere Puccinijeve “Turandot”, francuski nam je redatelj Arnaud Bernard rekao čega u njegovoj predstavi neće biti: Kine i politike.
Kina je, naravno, ostala u libretu, jer Turandot je kineska princeza, njen otac je kineski car (Sergej Kiselev), a zboru podanika puna su grla hvalospjeva tisućljećima velike kineske povijesti. Tu su i trojica “ministara” Ping, Pang i Pong (Jure Počkaj, Marko Fortunato i Aljaž Žgavc) te aromama Dalekog istoka mjestimice začinjene Puccinijeve harmonije i melodije.
Ali, umjesto kineskih zmajeva, lampiona i vatrometa boja, Bernardova scenografija i kostimi nude distopiju nadahnutu Langovim “Metropolisom”, koja je primjerenija, između ostalog, i dobu sve oskudnijih budžeta za kulturu, pa tako i za ovu samostalnu produkciju HNK Ivan pl. Zajc.
Ali, nema tog vremena u kojem “Turandot” ne bi imala i političke poruke. Bezbojan svijet ove predstave — jer fizika crno, bijelo i sivo ne smatra bojama — svijet je totalitarne diktature u kojem vrijedi samo volja i uobrazilja vladara, a svi drugi su roblje bez imena, lica i spola, što su kostimi zbora s maskama vjerno dočarali, pretvarajući ih sve u “borgovske” radilice bez pojedinačnih identiteta.
To je masa koja se lako oblikuje čas u pokorno stado koje cvili od straha pred okrutnošću vladarice, čas u krvožednu rulju koja se lopta s nagomilanim lubanjama žrtava — pobijenih prosaca koji su označeni kao neprijatelji već zbog same ideje da bi se mogli približiti, a kamoli osvojiti ledom okovano srce princeze.
Ruku na srce, doista nije Kina prva koja nama, danas i ovdje, pada na pamet kao društvo s takvim tendencijama, uključujući i bijes zbog umišljenih prastarih nepravdi koje se ispravljaju sječom glava prinčeva iz bližeg i daljeg susjedstva.
Dok se opet svijetu nameće gola (vojna) sila, kao jedini važeći i legitimni princip, pa se s tim u skladu i “ministri” presvlače u vojne odore, itekako može biti politička i poruka da se takva stanja nikada neće riješiti “muškim” principom herojstva, nego “ženskim” načelom nesebične ljubavi, odane do smrti samožrtvovanjem. Tako oklop nemilosrdne i u vlastitu božanstvenost uvjerene Turandot ne razbija tajanstveni junak Calaf, nego neznatna robinjica Liù. Njezina snaga je ta koja prva zbuni Turandot i zaljulja joj zemlju i nebo pod nogama.
Bernard inzistira da je Turandot distopijska bajka, prema kojoj zauzima i pomalo ironijsku distancu tako što završnu pobjedu ljubavi označava eksplozijom ružičaste boje i doslovno ružičastim naočalama koje, umjesto crnih, stavljaju i Turandot i pokorna joj masa. Ali publici ostaje i pitanje, ili barem sumnja: nije li možda baš ljubav spremna na krajnju žrtvu jedini put koji nas oslobađa iz vječne spirale nasilja i mržnje kao jedino istinsko “otkupljenje grijeha”.
U premijernoj podjeli, koju sam gledao prošle subote, Kristina Kolar je kao Turandot moćno dominirala u svakom pogledu, glavni adut Anemarije Knego u ulozi robinjice Liù bio je njezin kristalno zvonki sopran, dok je Bože Jurić-Pešić dobio očekivani aplauz na otvorenoj sceni legendarnom tenorskom arijom “Nessun dorma”, premda mu je nedostajalo sape za istinski trijumf.
Na kraju, kakva god bila inscenacija, ljubav pobjeđuje pod ruku s ljepotom Puccinijeve glazbe, za čiji se raskošni total, s odličnim zborom i orkestrom, pobrinuo maestro Valentin Egel. Publika je i zbog njih još jednom, tmurnoj stvarnosti usprkos, razgaljenim ovacijama plebiscitarno izabrala ružičastu utopiju.