U novu godinu televizijski gledatelji ušli su s koncertom Nicka Cavea na trećem programu javne televizije, što je bio dobar antidot okolnom shematiziranom zabavnom programu. Taj Caveov koncert snimljen je u Parizu, mjesec dana nakon što je krajem 2024. ponovno posjetio Zagreb. Budući da dolazi i na dva koncerta u pulsku Arenu, 4. i 5. kolovoza, radi se o aktualnom sadržaju koji potkrepljuje i nedavni koncertni album "Live God". Iako je televizijska snimka od sat i petnaest minuta bila skraćeni prikaz koncerta (dvostruki vinilni album "Live God" donosi više, 15 pjesama, a dva CD-a još više, 18), sasvim se lako preko njih može osjetiti ono što govore i ljudi koji su Cavea nedavno gledali. Kod nas je gostovao puno puta, a u ovoj posljednjoj, "urednoj" fazi karijere u stanju je i velike prostore sportskih dvorana ili otvorenih ledina kao na INmusicu, ispuniti sa dovoljno sadržaja, emocija i strasti da i te masovke djeluju hipnotički poput nastupa u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski koju je napunio dva puta po dvije večeri 1997. i 2005.
Doduše, ipak je to bio drukčiji Cave, ali nakon toliko godina rada, više od 40, govorimo o glazbeniku koji nikada nije rasitnio početni autorski kapital i naklonost publike doveo u pitanje. I "Live God" sa svojim izborom pjesama to potvrđuje, a podatak da bi se umjesto ovih 18, na snimci komotno mogle naći i pregršt drugih, samo je dokaz visoke razine Caveova autorskog rada koji u dodiru s (promijenjenom) postavom pratećih The Bad Seeds i publikom uvijek osigurava onaj presudni "klik" s publikom.
I on je već veteran. Sa 67 godina života Nick Cave s pratećim The Bad Seedsima na pozornicama širom svijeta danas svira svoje najveće samostalne koncerte u karijeri. Te brojke od dvadesetak tisuća ljudi u dvoranama daleko su veće od nekadašnjih dvovečernjih ukazanja u Lisinskom koja se danas čine kao klupska poslastica. Dakako, nastupao je Cave nekoliko puta na festivalu INmusic, ali nastup u kontroliranim uvjetima velike sportske dvorane, poput Arene Zagreb ili pariškog koncerta snimljenog za videoizdanje, ipak je druga priča, sa sjajnim zvukom i samo njegovim programom, za razliku od grupnih festivalskih ukazanja.
Bilo bi zanimljivo saznati koliko je ljudi Cavea na ovim zadnjim turnejama gledalo prvi put, ali može se pretpostaviti da je bilo daleko više već preobraćenih koji su znali što ih čeka. I jedni i drugi svuda su, od pariškog nastupa, do "Live God" i Arene Zagreb, bili podvrgnuti poznatom Caveovu tretmanu i nije bio razlike u reakcijama, svi su sve shvatili. Cave je aktualne koncerte zamislio kao izlog novih i novijih pjesama, s nekoliko klasika raspoređenih na strateškim mjestima koji su tu da odigraju ulogu eruptivnih biseva svakih nekoliko pjesama i podižu temperaturu u rasprodanim dvoranama.
Sigurni The Bad Seeds minuciozno su odsvirali koncerte od tihih do eruptivnih dijelova, a nakon nekoliko novijih pjesama prvi put sve eksplodira od sredine "From Her to Eternity", s pravom hipnotičkom seansom i euforijom publike. Nova balada "Long Dark Night" i "Cinnamon Horses" dovode Cavea za klavir, da bi "Tupelo" o "kralju", Elvisu dakako, ponovila euforiju od prije petnaestak minuta. Glavni dio predstave uvijek je Cave na rubu pozornice, kad ispred prvih redova ima svoj tipičan šou u kojem je puni kontakt s publikom itekako važan, skoro kao ukazanje propovjednika. S tri tamnopute prateće pjevačice u bijelim haljama i pjevačem na rampi iznad bubnjeva, dotok gospela na koncertima bio je još jači nego na zadnjem albumu, a s rasvjetom koja je djelovala poput krova neke zajedničke kuće, pozornica je bila poput oltara na kojemu je glavni propovjednik prosipao svoju muku i nauk.
Čitava postava je svirački izvrsna u migracijama zvuka, ali Warren Ellis je Caveov glavni partner i avanturistički solist koji je patentirao neku vrstu "distorzirane violine" na kojoj svira solo dionice gitare, ako ne drži pravu gitaru u rukama. U veličanstvenom komornom srednjem dijelu koncerta s "Bright Horses" s albuma "Ghosteen" i "Joy" publika je pokazala da ga shvaća u stihovima "this is a time for joy", nakon toliko muke, da bi iduća "I Need You" bila emocionalna katarza Cavea za klavirom, meditacija o gubitku (sina), snimljena na prvom albumu poslije nesreće, "The Skeleton Tree" iz 2016.
Prije izvedena "Oh Children" objavljena je prije dvadesetak godina na albumu "Abbatoir Blues", prije vlastite tragedije s djecom. Nakon "Carnage", kraj službenog dijela nastupa zabilježenog na live albumu pripao je sigurnim adutima "Red Right Hand" i euforičnom "White Elephant" s albuma "Carnage", tijekom koje su se plesačice spustile do njega, a on poimenice predstavio bend – što je "izrezano" na snimci koncerta – da bi potom svi zajedno uz ovacije sišli s pozornice.
Prije klasika "Papa Won't Leave You, Henry" nailazimo na izvrsnu novu "O Wow O Wow (How Wonderful She Is)", odu o gubitku preminule Anite Lane, koju je nažalost izbacio iz programa na zagrebačkom koncertu, da bi na drugom bisu Cave sam s klavirom – ako je uopće mogao biti sam među tim tisućama ljudi koji su mu stalno davali do znanja da su s njim – završio baladom "Into My Arms" i "As The Waters Covers The Sea". Iako su dva i pol sata stvarnog nastupa na CD-u "Live God" sažeta su u 100 minuta, čak i takva prezentacija ne ostavlja mjesta sumnji u ozbiljno artističko i terapeutsko djelovanje koje Nick Cave prosipa na svojim koncertima.