Monika Herceg na hrvatsku je, a brzo potom i na međunarodnu književnu scenu stupila kao pjesnikinja velike snage i nježnosti. Slijedile su drame, kako izvođene tako i one koje još traže put do pozornice, a iz tiska joj, u izdanju Frakture, ovih dana upravo izlazi i prvi roman "Ovdje počinje šuma". Bila je to točka od koje je krenuo naš razgovor.
Vaš prvi roman donosi vašu "vječnu temu". Siromaštvo, rat, obiteljsko nasilje, majka, otac, baba i izrazito nasilni "đed", sve to iz vizure djeteta, prema mom dojmu velika tjeskoba prošarana s mnogo malih radosti, grubi svijet protkan malim nježnostima. Možete li nam na svoj način ispričati priču o začetku i rađanju teksta "Ovdje počinje šuma"?
Pisala sam jedan drugi roman, o odnosu mlade žene s njenim tijelom u trenu kad proživljava bolest i smrt majke. Onda je on počeo dobivati epizode koje naprosto nisu pripadale toj priči. Potom se dogodio razgovor s Miljenkom i Anom u Ljubljani. Sjedimo mi tako na ćevapima, a ja prepričavam neke anegdote života u prognaništvu, i kaže mi Miljenko da to moram ići pisati. Tako sam već u Ljubljani prije godinu i pol počela raspetljavati klupko priča koje su počele navirati. Kasnije mi je postalo jasno da želim da to bude roman i o pripovijedanju, o priči, o tome kako nas jezik spašava, dajući nam prostore za bijeg, i kako se prenosi sjećanje, kako mi sami postajemo pripovjedači. Jezik i priča mogu nas spašavati. Oduvijek sam se pitala kako se, unatoč neukim roditeljima i domu bez ijedne knjige osim Biblije i sanjarice, u meni pojavila ta iskra želje za jezikom i pripovijedanjem. A ona je došla od priča koje su pripovijedali meni. Tako sam polako gradila strukturu, tražila jezik. Pitanje jezika bilo je najteže pitanje. Jer ne želim eksploatirati siromaštvo, već ga želim uvesti kao svijet na koji više ne reagiramo, što je daleko potresnije i moćnije. I tu je jezik jedini mogao napraviti taj posao. Nadam se da sam u tome uspjela.
'Čeka me nekoliko rukopisa i žudim za pisanjem, ali nemam luksuz posvetiti se pisanju jer treba platiti kredit za stan, nahraniti djecu...'
Ovaj sadržaj je dostupan samo za Premium korisnike Večernjeg lista.
Pretplatite se na sadržaj s potpisom.
'Otkako sam prije deset godina otišao u mirovinu, živim na dvije lokacije'
Višelokalni način života još je popularniji od života u jednome mjestu, pokazalo je istraživanje sociologa Gerana-Marka Miletića, Matea Žanića i Sare Ursić s Instituta Ivo Pilar
Hrvatska i Sjedinjene Države: od Račanove strateške pogreške s Haaškim sudom do Trumpova 'zlatnog doba'
Hrvatska je 1996. odbila američki zahtjev da Haag dobije ingerencije nad Olujom. A onda je došla 2000. i Madeleine Albright
Nova pravila: Ako netko u listopadu ne bude imao ugrađene razdjelnike, na računu će dobiti veći iznos
Svi krajnji kupci imaju rok do 1. siječnja 2027. godine, to je posljednji dan kada razdjelnici mogu biti ugrađeni, kaže Zdravko Vladanović
Zašto više nije moguće napredovati 200 km, a Ukrajina ipak vidi šansu
Magyar ne odustaje od rješavanja problema mađarske manjine. Ukrajinski Mađari kolateralna su žrtva obračuna s ruskom dominacijom u Ukrajini
'Vrag nosi Pradu 2' je kao vaš bivši koji vam se javi nakon deset godina s porukom: 'Hej, jesi budna?'
Film je prije dvadeset godina doživio svoj vrhunac jer je publici pružio tu potrebnu fantaziju, ali i nešto s čime se mogla poistovjetiti. S jedne strane želiš biti dio tog svijeta, a s druge osjećaš nelagodu dok gledaš koliko brzo te može progutati. I ta napetost između želje i odbojnosti bila je ključ
Jučer baš bio tekst o knjizi žene koju su silovali u Varešu. I ovo mi se čini nekako teška tema. Volim se sjetiti stihova pjesme Zabranjenog pušenja: Raja traži veselo, tko će slušat tuđu muku? Možda mala sugestija našim književnicima, nije sve tako crno valjda u našim životima, ajde malo nešto vedrije :-).