Više od četrdeset sjajnih literarnih gostiju u pet dana književnog slavlja – dvanaesti Zagreb Book Festival jučer je otvorio svoja vrata. Do 15. svibnja definitivno vrijedi biti u Kulturno-informativnom centru (Preradovićeva 5) i Knjižari Ljevak (Trg bana Josipa Jelačića 17) na nizu događanja, a svoj dolazak na festival najavila je i belgijska spisateljska zvijezda Caroline de Mulder, čiji je roman "Himmlerove jaslice" u nakladi OceanMora preveden na hrvatski jezik.
Tematska baza knjige je Lebensborn (Izvor života), kontroverzni nacistički projekt pokrenut 1935. godine pod vodstvom šefa SS-a Heinricha Himmlera, a s ciljem podizanja stope nataliteta "čiste arijevske rase" strogo kontroliranom selekcijom. Jednostavnijim rječnikom rečeno – nacistička rodilišta u kojima se preživljavaju samo "najčišće" bebe. O njezinu romanu sa snagom jakog dokumentarca razgovarali smo sa spisateljicom uoči dolaska u Zagreb.
Kritičari ističu "dokumentarnu snagu" vašeg romana. Možete li nam detaljnije opisati kako je izgledalo istraživanje za knjigu?
Da bih uopće mogla pisati o takvoj temi, morala sam je zbilja dobro istražiti. Postoji referentna literatura o Lebensbornu, ali uglavnom na njemačkom jeziku – tek je nekoliko knjiga prevedeno na engleski ili francuski. No sačuvano je puno arhivske građe, poput pisama koja su pisale majke iz tih rodilišta, zapisa Himmlera i doktora Ebnera, administrativnih dokumenata i bilješki o svakodnevnom životu. Većina toga čuva se u arhivu Arolsen. Trudila sam se svakodnevicu i ambijent tog rodilišta prikazati što je realističnije moguće. Puno sam istraživala i kako bih stvorila svoja tri glavna lika, iako fiktivna. Za sestru Helgu proučavala sam svjedočanstva medicinskih sestara iz Lebensborna, ali i knjige o nacističkim medicinskim sestrama općenito. Da bih osmislila Renée (mlada žena trudna sa SS-ovcem), bavila sam se pričama o prvim ženama kojima su brijali glave zbog suradnje s okupatorom. Na kraju, Marek (zarobljenik iz Dachaua koji radi teške poslove na imanju) je lik koji se jedva pojavljivao u prvoj verziji romana, ali s vremenom je dobio na važnosti jer preko njega u priču uvodim rat i užase iz logora. To je bilo nužno. U početku sam rodilište opisivala kao neku vrstu "mirnog" ženskog utočišta usred rata, što čitateljima jednostavno ne bi bilo razumljivo bez kontrasta, a taj kontrast je Marek, zarobljenik doveden iz logora. Kako bih ga stvorila, uronila sam u povijest poljskog pokreta otpora (temelji se na stvarnom heroju pokreta otpora Janu Karskom), ali i u svjedočanstvo Pierrea Variota, koji je bio dio tima iz logora Dachau zaduženog za održavanje imanja Heim Hochland. Ipak, želim naglasiti da sam napisala roman, a ne znanstveni rad ili povijesnu knjigu. Da, nastojala sam što točnije rekonstruirati povijesni okvir, ali unutar tog okvira moja tri glavna lika potpuno su izmišljena. Povijesni udžbenik prepričava, a roman daje mogućnost da to prepričano osjetite i proživite. Roman povijesti udahnjuje život. Povjesničar ostaje izvan svega, dok je romanopisac usisan – unutar povijesti, unutar likova i unutar riječi. A upravo u to središte želim uvući i čitatelja.
Čitatelji se pitaju gdje prestaje povijest, a počinje mašta. Koliki je postotak romana rekonstrukcija stvarnih događaja?
U bilo kojem romanu sve je potpuno izmišljeno i sve je totalna istina. Zato je nemoguće izmjeriti točan omjer stvarnosti, čak i kada se oslanjate na brojne i ozbiljne povijesne izvore. Ipak, sve što se tiče povijesne rekonstrukcije doma Heim Hochland, njihove rutine i osoblja, točno je u detalj.
Ima li u romanu sporednih likova koji su izravno preuzeti iz povijesti?
Da, lik Himmlera, doktora Ebnera, pa čak i baruna Otta von Feuryja ili doktora Kleinlea koji se pojavljuju pred kraj priče, stvarni su ljudi i trudila sam se prikazati ih autentično.
Lik Helge utjelovljuje fanatičnu poslušnost. Kako je bilo pisati iz perspektive nekoga tko se s toliko nježnosti brine za dojenčad, a istovremeno provodi nacističku selekciju i eutanaziju?
Ono što me nevjerojatno uznemiruje, a što je ujedno i inspiriralo lik Helge, jest činjenica da ono što danas smatramo apsolutnim zlom nisu činili monstrumi – ili barem ne uvijek. Akteri tog "apsolutnog zla" bili su obični ljudi, oni koji su slušali i slijedili naredbe. Helga je medicinska sestra, nacistica, naizgled bezgrešna žena. Stvorila sam je na temelju mnoštva svjedočanstava stvarnih nacističkih sestara iz tog doba. Ključno pitanje koje se provlači kroz moj roman glasi: Je li Helga zločinka? I ono još važnije: Bismo li i mi sami postali zločinci u tim okolnostima? Što se tiče pitanja kako je to uopće bilo moguće, brojna su se djela bavila temom poslušnosti unutar grupe. Nedavno je recimo izašao vrlo zanimljiv esej Géraldine Schwartz "Die Mitläufer" (Sljedbenici), koji preispituje upravo to – ulogu svih tih običnih Nijemaca koji su jednostavno "slijedili struju".
Opisujete i jezive "SS ceremonije davanja imena" bebama koje su uključivale bodež. Što vas je najviše šokiralo u dokumentaciji o tim kvazireligijskim ritualima?
Te "Ceremonije davanja imena" služile su za uvođenje novorođenčadi u SS zajednicu. One su zamjenjivale kršćansko krštenje. Održavale su se u domovima redovito, otprilike svakih šest do sedam tjedana. Zanimljivo je da su, uz osobu koja vodi ceremoniju (što je najčešće bio ravnatelj doma, a nekad i sam Himmler), ključnu trijadu činili dijete, majka i kum, koji je bio nasumično odabrani SS vojnik. Biološki otac u tom ritualu uopće nije imao nikakvu ulogu jer je simbolički, pravi otac djeteta bila – nacistička država.
Je li tijekom pisanja bilo trenutaka kada ste morali "ublažiti" stvarnost jer je povijesna istina bila previše mučna?
Uvijek se trudim pisati "točno i odmjereno", što znači da ne želim ublažavati stvari, ali isto tako ne želim upasti u jeftin senzacionalizam.
Gošća ste Zagreb Book Festivala. Je li ovo Vaš prvi posjet Zagrebu i kakva su Vaša očekivanja od susreta s hrvatskom publikom?
Ovo će biti moj prvi boravak u Zagrebu. Čula sam da je grad prekrasan. Sigurna sam da će to biti predivno iskustvo puno zanimljivih susreta. Ipak, autor ne bi trebao imati neka posebna očekivanja od svojih čitatelja. Prije bih rekla da se ja nadam kako ću ispuniti očekivanja svoje hrvatske publike, a ne obrnuto.
S obzirom na uspon desnog ekstremizma u Europi, koliko opasnim smatrate današnji nacistički revizionizam? Je li taj osjećaj društvene opasnosti bio jedan od Vaših glavnih motiva za pisanje o mračnim tajnama Trećeg Reicha?
Nažalost, u zapadnom svijetu očito nismo imuni na povratak totalitarizma. On bi mogao poprimiti vrlo različite oblike, pa čak i neke koje danas uopće ne očekujemo. Unatoč tome, nisam htjela napisati roman "s porukom". Željela sam stvoriti priču koja postavlja pitanja i koja nas tjera da preispitamo vlastitu humanost.
Povijest je sklona relativiziranju. Vjerujete li da književnost danas nosi veću odgovornost za očuvanje istine nego prije?
Kod određenih tema potpuno je neprimjereno išta "uljepšavati" ili "relativizirati". Kada je riječ o temi kojom se bavim u ovom romanu, osjećam da moramo biti što je moguće točniji i ostati maksimalno vjerni onome što je bila tadašnja stvarnost. Naravno, pritom se ne moramo odreći alata koje nam nudi fikcija kako bismo toj stvarnosti uopće pristupili. Jako mi se sviđa Aragonov koncept "istinitog laganja" (mentir-vrai), prema kojem nam fikcija ponekad omogućuje da se istini približimo puno više nego samo činjenično iznošenje događaja, što je primarni zadatak povijesti.
Dolazite iz Belgije, zemlje s bogatom i složenom poviješću. Kako biste opisali trenutačnu društvenu klimu u svojoj domovini, posebno kada je riječ o suživotu različitih kultura i jezika?
Dvije glavne jezične zajednice (nizozemska i francuska) žive prilično odvojene živote, posebno na kulturnom i političkom planu, što sa sobom donosi i određene tenzije. Ipak, teško mi je o tome govoriti potpuno objektivno jer sam s po jednom nogom u obje zajednice. Govorim oba jezika i nikada nisam osjetila nikakvu napetost ni s jedne strane.
Roditelji su vas odgajali na nizozemskom, ali pišete na francuskom. Kako taj dvojezični identitet utječe na vašu kreativnost?
Kod kuće sam govorila nizozemski, a u školi francuski. Prava je sreća imati takvo dvojezično djetinjstvo i odgoj – živjeti istovremeno u dva svijeta, dva jezika, dvije poezije, dvije različite sintakse i dva različita ritma. U glavi neprestano prevodim s jednog jezika na drugi. Iako pišem isključivo na francuskom, ta dvojezičnost i moj materinski nizozemski jezik igraju presudnu ulogu u mom načinu pisanja i mojim stilskim eksperimentima.
U kojem ste trenutku shvatili da je književnost vaš poziv?
Od najranijeg djetinjstva bila sam strastvena čitateljica. Čitanje mi je vjerojatno bilo glavna aktivnost u životu pa me sasvim prirodno već u ranoj mladosti odvelo i prema pisanju. No jako sam dugo čekala prije nego što sam odlučila svoj prvi tekst ponuditi izdavačima.
Svaki autor ima svoj proces rada. Kako izgleda vaš uobičajeni radni dan?
Nemam tipičan radni dan jer radim i kao profesorica književnosti s punim radnim vremenom na Sveučilištu u Namuru te s nepunim radnim vremenom na akademiji ENSAV La Cambre. Pišem kad god ulovim vremena – najvažnije mi je da napišem barem malo, ali svaki dan.
Nakon velikog uspjeha ovog romana, radite li već na nečem novom?
Trenutačno radim na novom romanu koji se bavi fenomenom survivalizma (pokreta za preživljavanje katastrofe) i nadam se da ću ga uskoro završiti. No već razmišljam i o knjizi nakon te. Bit će to povijesni roman koji će se baviti temom znanstvenih eksperimenata na životinjama – ali i na ženama u 19. stoljeću.