Kratka priča

Moja krv

Foto: VL
Moja krv
18.02.2017.
u 17:25
Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
Pogledaj originalni članak

Darko korača ispred mene. Šumsko tlo ugiba se pod njegovim čizmama i ostavlja tragove po kojima ga slijedim. Ista nam je duljina koraka, jednako preskačemo ispupčeno korijenje. Stariji vojnik iza mene gunđa i šaptom opsuje svaku pticu koja vriskom poleti iz svog skloništa prema promrzlim krošnjama.

„Marko, koliko će ovo još trajat?“, već me treći put Darko pita isto pitanje. Kao da mu je rat već dosadio.

„Otkud znam, jebote, dok ih ne pobijedimo, valjda.“

„Aha, dobro, onda moramo šta prije. Imam nekog nedovršenog posla doma.“

„Ajde bogati, ako potraje pa se Anica uda za nekog od onih šta su ostali, nać će se neka i za tebe, šta si se usra.“

„Kad smo kod sranja…“, javio se onaj stariji u koloni, „samo me sekundicu pričekajte“, i nestao iza žbunja. Okačio je pušku na granu pa prebacio debelu jaknu kao seljak preko blatnjave motike. Ruksak je povukao za sobom, valjda u njemu čuva rolu papira. A smiješan bio taj čiča. Kao pingvin. Zabije glavu u ramena, isturi špicasti nos i ljulja se lijevo-desno.

Ista veličina uniforme, isti broj cipela, jedino nam se one kamuflažne mrlje rasute po tkanini donekle razlikuju. Na mojoj je više žutih, a na Darkovoj zelenih. Njegova je puška imala ogrebotinu na kundaku, moja nije. Po tome smo ih razlikovali. Trebaš po nečemu razlikovati iste stvari, kao i osobe. Lakše je tako, ljudi se lako zabune. Svi osim naše majke. Jedino je ona točno znala koji je od nas dvojice sjeo na bicikl, a koji gura romobil, samo nas je ona znala dozvati pravim imenom, bez prethodnog zagledavanja u oči. U Darkove crne i moje smeđe. Slatko se smijala prijedlozima da, primjerice, njemu pusti kosu, a mene ošiša na kratko. Po dolasku u vojsku sve su glave ionako nalikovale jedna drugoj.

Svaki je rat težak. Znali smo da će i ovaj naš biti takav, ali znali smo i da će završiti, jer svi ratovi završavaju. Tjedan nečega što su nadređeni zvali obukom proveli smo u selu udaljenom dvjestotinjak kilometara od našeg grada, fakulteta, kafića, prijatelja i majke koja je dane provodila zgurena u fotelji uz televizor. Samo je taj televizor stalno bio uključen u kući. Svjetla su se palila i gasila, štednjak se grijao i hladio, voda tekla i stajala, vrata su se zatvarala i otvarala, a iz ekrana u uglu sobe stizali su zvukovi i bljeskale slike bez prestanka. Jednom su reporteri došli i do sela u kojem smo imali to, tu obuku ili kako god to zvali, pa smo se na brzinu dotjerali, pljunutim prstima zalizali kosu, pobrisali prljavštinu s lica i otresli prašinu s uniforme, pa zapjevali. Znali smo da naša majka nikada nije čula te pjesme, ali bile su na repertoaru tih dana i navodno su podizale moral pa smo ih pjevali iz sveg glasa, sa smiješkom i radosno razjapljenim ustima. Kao i svi oko nas. Da majke budu mirne, a nacija sigurna.

Po samom su se rubu šume naborana stabla prorijedila pred izlazak na proplanak. Dvije krave mirno leže, repova okrenutih prema sjenci brežuljka, a preko njegovih rubova plaze prve zrake sunca. Lijeno će odmrznuti rosu popadalu po pašnjaku pa krenuti dalje prema šumi i selu. Jučer je naš tabor posjetio pukovnik u društvu nekakvih tipova u crnim odijelima. Uniforma mu je bila ispeglana onako kancelarijski. Na ruci mu se svjetlucao skupocjeni sat iznad kožne narukvice. Čudan spoj. Svi su izgledali jako važno dok su užurbano preskakali blatnjave lokve i čudili se kako nisu pogodili dan u kojem se televizijska ekipa muvala tuda. U sobi za sastanke razvili su veliku mapu pa po njoj crtali flomasterima i zabadali zastavice. Nedostajale su im još plastične figurice vojnika iz vrećica i album za lijepljenje sličica. Darko je proveo pola sata prisluškujući pod prozorom. On je prvi znao da danas idemo na zadatak. Jedna krava na pašnjaku tromo je okrenula glavu, a onda se iz dva trzaja pridigla. Za njom i druga, kao po komandi, dok je čiča još uvijek glasno stenjao iza grma. Čuo se prasak, a onda se nešto jezivom brzinom zabilo u nagužvanu koru stabla pored mene. Još jedan prasak, pa još jedan, i krave koje hitro uzmiču prema rubu pašnjaka, zvoneći kao zakrabuljeni lončari na karnevalu. Čiča se baca iz grma prema nama, hlača nagužvanih ispod koljena, a s njim se dokotrlja rola papira ostavljajući bijeli trag kao čarobnu stazu iz mračne šume. Darko, prgav kao i uvijek, skače pred nas, repetira pušku i prodere se svojom najdražom psovkom prema drugoj strani proplanka: „Mater vam jebeeeeem!“

Još jedan prasak iz daljine pa bol između rebara. Stravična bol. Kao da kočija s galopirajućim konjima ulazi u mene. Vranci se propinju i njište, za njima prskaju kapilari, lome mi rebra, prolaze kroz vruće meso i jure prema središtu gdje će se stropoštati uz kočiju polomljenih kotača. Pokušavam vrisnuti Darkovo ime, ali zrak ne izlazi iz pluća. Da ga barem mogu dozvati, kako smo se uvijek dozivali. U tučnjavama pred školom, iza polica supermarketa gdje nas je ona štrkljava prodavačica proganjala metlom, ili kada ga je profesorica književnosti izbacila sa sata. Darko nije nikada volio slova – i točka.

Klecam na travu, potpuno oduzet, bespomoćan kao plastična figurica na prostrtoj mapi rata. Sve psovke, uzvici, pucanje granja i pušaka, sve se spaja u jedan veliki ravni šum dok nijemim ustima dozivam brata. Netko je pored mene kleknuo, naslonio ručni bacač raketa na rame i uz tupi trzaj ispalio prema onoj uzvisini. S druge su se strane uz vriskove razletjela kamenja i tijela. Netko je viknuo: „To je to! Nema ih više!“

Tražim krv po maskirnom platnu uniforme. Nema je. Nema krvi. Majku im jebem, i krv su mi oduzeli, ne mogu ni umrijeti kako se umire na ratištu. Pipkam trbuh, tražim rupu kroz koju su galopirali oni konji, prstima tražim crijeva pod nogama. Ništa. Samo bol i smrt koja se kesi u facu, drsko, bezobrazno, sigurna u svoju pobjedu. Ona je pravi neprijatelj, protiv nje smo trebali u rat, u nju uperiti sve cijevi s jedne i druge strane proplanka.

Čiča je navukao hlače i zategnuo pojas, prišao mi i s mukom me pridiže. Viče mi na uho: „Nije ti ništa!“ Drma me. Zašto me, pobogu, drma? Zašto me taj pingvin ne pusti da umrem usađen u mokru mahovinu, zabije moju pušku u zemlju s kundakom prema nebu, promrmlja par riječi i ostavi me s Bogom, dok vrane kriješte nebom. Čudno osjećam ovu smrt. Polovično. Osjećam je u svakom organu, ali tijelo nikako da se pretvori u truplo.

Netko je stavio Darka na nosila. Ruka mu mlohavo visi i u prolazu grebe po tlu pored mene. Vrela se krv vuče za njima. Čiča me pridržava s obje ruke, kao da bih se uopće mogao pomaknuti i da me pusti. Darkova je glava nakrivljena prema nama, iz nje crne oči gledaju crnim pogledom u krošnje, u ništa. Netko ih je ispruženim dlanom prekrio i sklopio kapke.

Dugo smo čiča i ja sjedili zagrljeni u hladnoj mahovini. Kao da je znao koliko je vruć metak koji osjećam u utrobi, dok olovo ključa u meni i bol pritišće ramena. Kao u čudu što nas je neki, već raskomadani kreten s druge strane proplanka, dvojicu ubio jednim metkom.

Mirno je sjedio uz mene kao da je znao da sam sretan što moj brat nije osjetio ovu bol, što sam je mogao uzeti cijelu. Sebično, kao da sam mu pred nosom pokupio veći sendvič u menzi. Negdje daleko majka je sjedila uz ekran i zgurena u naslonjaču čekala današnje vijesti. Onaj kicoš pukovnik je dosad možda flomasterom već docrtao jedan križić na ratnoj karti. Ili nije. Svakako križić, pukovniče. Križić, jer Darko nikada nije volio slova.  

>>Škampi na buzaru

>>Vjetrić u žaluzinama

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

DU
Deleted user
00:18 20.03.2017.

Jako dobro.