Veliki i dobri dramski tekstovi svoju važnost i vrijednost potvrđuju trajanjem. A traju i zato što govore o univerzalnim i uvijek aktualnim temama i problemima čovječanstva. Jedan od takvih tekstova je i Nora Henrika Ibsena. Uz ime glavne junakinje, ponekad se predstava zove i Lutkina kuća. Nora – Lutkina kuća najnovija je predstava u produkciji kazališta Hotel Senke Bulić i u njenoj režiji. Premijerno je izvedena prekjučer u Tvornici kulture, prostoru s kojim kazališna estetika i mehanika Senke Bulić ostvaruje gotovo savršenu simbiozu. Senki Bulić treba upravo takva scena, s tek nekoliko rekvizita, široko i otvoreno polje na kojem se glumci nemaju iza čega sakriti, osim tu i tamo prigušenim svjetlom.
Sve ovisi o kapitalu
Dakle, Nora. Bili bismo sretniji kada bismo Ibsenov tekst slušali i doživljavali kao svjedočanstvo o nekom minulom vremenom i jednoj fazi razvoja civilizacije međuljudskih, a osobito muško-ženskih odnosa, u potpunoj ovisnosti o kapitalu, novcu.
Međutim, kao što stoji i u naslovu popratnog teksta Lade Čale Feldman u programu predstave, “svi smo mi Nora”. Tekst o emocionalnom i egzistencijalnom batrganju jedne Norvežanke srednjeg društvenog sloja u drugoj polovici 19. stoljeća mogao je biti napisan i jučer u Hrvatskoj, ili bilo gdje drugdje. To je situacija bez izlaza i zato su vrata, jedan od tih rijetkih scenskih rekvizita u ovoj predstavi, obješena visoko i nedostižno iznad pozornice, kao simbol, a ne izlaz. Kroz njih nitko neće proći niti bilo kamo izaći pa će tako i Nora Helmer na kraju ostati zarobljena na pozornici s mužem Torvaldom, kojeg je upravo napustila, oboje nepomični u ljepljivoj klopci sladunjave norveške božićne pjesmice.
Lažna nada o izlazu
Helena Minić Matanić u naslovnoj i Marko Cindrić u ulozi gospodina Helmera hrabro su, bespoštedno i uvjerljivo ispunili zahtjeve Ibsenova teksta i režije Senke Bulić, ogolivši svu tjeskobnost situacije. Pozornica Silvija Vujičića je tenisko i životno igralište na kojem se nitko ne igra, a kamoli da u toj igri uživa. Premda nonšalantnost i zaigranost svi glume, što naglašavaju i kostimi Olivera Jularića.
Potpuna koncentracija na bitno ostvarena je dramaturškim kljaštrenjem sporednih likova. Nema djece, dadilje, posluge i ništa ne razvodnjava stalno rastuću napetost unutar virtuoznog komornog kvinteta koji još čine Lucija Šerbedžija kao Kristina Linde, Igor Kovač kao Nils Krogstad i Darko Japelj kao umirući doktor Rank.
Predstava se gleda bez predaha i daha i osvjetljava nam naše kuće, vrijeme i svijet bez izlaza. Vrata su visoko i daleko, mame nas i draže i predstavljaju nadu, ali i sumnju da je s druge strane još samo jedna slična i jednako tjeskobna lutkina kuća.