Mehran Karimi Naseri i kako se zaštititi od onih koji te nastoje ostaviti bez doma i bez domovine

Ne znam kako se to moglo dogoditi, ali promakla mi je vijest da je prije više od mjesec dana umro jedan od mojih istinskih junaka, čiji me život prije dvanaest godina naveo na pisanje romana “Vjetrogonja Babukić i njegovo doba”. Vijest je, istina, prenijela Hina, objavljena je na mnogim domaćim informativnim portalima, ali čini se da ih ja, u skladu s kugom digitalne ere, vrlo površno čitam. U novinama, pak, nisam našao ništa o smrti Mehrana Karimija Naserija. Vjerojatno u Hrvatskoj nitko nije ništa napisao mimo te, uostalom vrlo traljavo sastavljene, Hinine vijesti. Tako da sam tek u prošlu subotu, kada u pothodniku Glavnog željezničkog kolodvora kupujem srpske tjednike, ljubljansko Delo i Politiku s kulturnim dodatkom, u Vremenu pročitao uzorno sastavljen izvještaj Milana Miloševića o životu i o životnom fenomenu Mehrana Karimija Naserija. Rođen 1945., u situiranoj obitelji liječnika zaposlenog pri Anglo-iranskoj naftnoj kompaniji, iz koje će kasnije nastati British Petroleum, imao je dvadeset i osam kada je, navodno, prvi put putovao u Europu, u Veliku Britaniju, da na Sveučilištu Bradford studira jugoslavistiku. Podatak je to u koji se, vjerojatno, bez zadrške može vjerovati, kao i to da Mehran Karimi Naseri ima četiri brata i dvije sestre, koji su redom visokoobrazovani ljudi. Žive u Teheranu, osim sestre koja je bila stomatologinja u Luksemburgu. Postoji verzija, koju nudi njegov životopisac iz londonskog Guardiana, da je život iranskoga mladića počeo poprimati fantastične elemente kada je 1973. pao na nekom ispitu u Bradfordu. Taj ga je poraz distancirao od obitelji, za razliku od njih se osjetio neuspješnim. Ali možda je bilo drukčije, možda nikakvog ispita nikad nije ni bilo.