Ljepota grafita

21. 07. 2018. u 13:51 5
Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora

Idem ja, stara!“ povikao je Ivan i zalupio vratima. Sjurio se stepenicama s petog kata na kojem su on i majka prije dva tjedna pronašli sklonište. Nije to bio pravi stan, više nekakav golubarnik ili zimski vrt koji je netko počeo graditi na vrhu peterokatnice pa iz nepoznatih razloga odustao. Dvadesetak metara stambenog prostora stisnulo se uz jedan od dimnjaka goleme zajedničke terase, načičkane antenama. Sobica i toalet s umivaonikom. Bez tuša, bez kade, bez prozora. Betonski pod i drvena vrata čiji je gornji stakleni dio propuštao svjetlost u prostor. Stanarinu nisu trebali plaćati, samo se majka morala brinuti da stepenice oronule zgradurine ostanu čiste.

KRATKA PRIČA Posebna sposobnost

Pobjegli su jednog jutra majčinim starim automobilom natrpavši u njega neke osnovne svari: odjeću, posteljinu, posuđe i njegove knjige. Majka je automobil odmah prodala, jer u gradu nije bilo metra prostora na kojem bi ga mogla ostaviti bez naplate. Ostavili su komforno uređenu kuću, njegovan vrt, nasmiješena lica susjeda koji su se već dulje vrijeme hranili njihovom nesrećom, a nesreća je bio njegov otac, pijanac i nasilnik koji je često, samo zbog krivog pogleda, psovao i tukao suprugu i podizao ruku na Ivana.

„Dok vas ja hranim, bit će kako ja hoću“, bila je njegova omiljena rečenica.

Dječak je mislio da je on kriv jer otac, eto, treba hraniti njega i njegovu majku pa je neko vrijeme jeo tako malo da se razbolio, a kada je povjerio svoja strahovanja majci, u njoj je sazrela odluka. Svjedodžba završene gimnazije, kojoj se njezin suprug često rugao, nije garantirala posao, a svojima se nije smjela vratiti.

KRATKA PRIČA Slika

„Ti si izabrala, ti ispaštaj“, govorila joj je majka, “u našim obiteljima nije bilo razvoda braka pa nam nećeš ni ti nanositi sramotu.“

Prve noći u novom, praznom domu, sklupčan na napuhanom zračnom jastuku, slušao je majčino disanje s drugog kraja prostorije. Sjetio se svoje stare sobe, velikog ormara s odjećom, elektroničkih glazbenih uređaja, golemih postera na zidovima i svog osjećaja da ništa od toga nije njegovo. Sve je to njemu omogućio on, svemogući otac kojem treba biti neizmjerno zahvalan.

Prvi dan u novoj školi prošao je očekivano. Nije se mnogo razlikovala od njegove stare škole. Iako je imao tek dvanaest godina, već je uočio neke tipične situacije kojih nije bila imuna ni jedna sredina. Razrednica je korektno obavila svoj posao predstavljajući ga razredu, predmetni su profesori u atmosferu unosili velik dio svoje osobnosti pa je već mogao procijeniti s kojim predmetom neće, odnosno hoće imati problema. Odmah je na svoj dječji način uočio tko je šef u razredu, tko je slaba opozicija i nastojao je držati se po strani iako je u prijetvornom osmijehu dominantnog dječaka naslutio da ga ovaj neće ostaviti na miru. Nastojao je držati se u blizini školskog ulaza, blizini dežurnog nastavnika, a odgađao je i odlazak na toalet. Tako se uklanjao i svom ocu pa je sve to činio gotovo neprimjetno.

KRATKA PRIČA Brava

Kada ga je umirovljenik s trećeg kata zamolio da mu isprazni šupu, a zauzvrat neka uzme što hoće iz nje, odmah je pristao jer je u njoj uočio metar ispiljenih drva koje će njemu i majci poslužiti u zimskim mjesecima. I tu ju je našao; kutiju sa sprejevima. Nova i netaknuta ležala je tu, tko zna koliko dugo. Bila je njegova, samo njegova.

Odmah je pomislio na zid njihova skloništa. Siv, bezličan, vlažan i truo. Znao je da slikanje grafita može biti kažnjivo, ali tko će se lud bez potrebe penjati na njihovu terasu? Jedva je čekao da završi posao, da posljednju cjepanicu odnese na krov, a posljednji karton u kantu za smeće. Tresao se kao u vrućici. Stao je pred zid. I u njegovim je mislima on bio sura, mračna prepreka, onakav pred kakvim su on i njegova majka godinama stajali uvučenih glava u ramena očekujući samo grube riječi i udarce. Taj zid je bio cijeli njihov život.

Počeo je raditi. Boje su mu se slijevale niz sljepoočnice, linije pulsirale u očima. Vidio ga je pred sobom. Zid. Radost! Slobodu! Ljubav! Izvor njegova rada nije bio bunt, protest iako bi razloga za to bilo. Njegov izvor je srce dječaka koji žudi ljepotu, igru, smijeh. Iznenadio ga je vlastiti osmijeh pa je osjetio da ga mora naslikati. Njegov će grafit predstavljati smijeh. Ne, njegov će grafit biti smijeh. Nije znao kao naslikati smijeh, kako prenijeti stanje duše, ali vodilo ga je nešto radosno, nešto vedro u njemu. I to radosno i vedro prelijevalo se u boje i ruku koja ih je nanosila. Kad je grafit bio gotov, sjeo je na pod, sklopio vjeđe, umoran da ustane.

KRATKA PRIČA Pozitivan pristup

Osjetio je majčine ruke oko ramena. Privukla ga je k sebi i počela se razdragano smijati:

„Dijete moje, umjetniče moj!“ govorila je preplavljena srećom. Nije znala objasniti zašto grafit tako djeluje na nju jer nije znala što on predstavlja. Ni jedan predmet na njemu nije bio naslikan. Nije predstavljao ni stablo, ni kuću, ni čovjeka, ni travku. Golicao ju je, veselio, puhao joj u kosu, razvlačio usta u smijeh.

Vidjevši majku kako se smije i sam se počeo smijati. Prvi put nakon toliko godina njih je blagoslovio smijeh, čist, radostan, prirodan.

Nestalo je straha. Nestalo je osjećaja pokornosti i izgubljenosti. Osjećali su da ih je grad prihvatio i da su oni postali dio njegova krvotoka.

Edukativni projekt
Učenici, prijavite se na nagradni natječaj i osvojite 15 tisuća kuna za svoju školu
pogledajte na vecernji.hr
  • 21:13 21. srpnja 2018.

    Jedan od najvećih problema, odnosno pogrešaka u pisanju kratkih priča jest trpanje i sažimanje što više podataka u malo teksta. Na taj se način priča pretvara u puko dosadno i nepotrebno nabrajanje činjenica. Nije potrebno u jednoj rečenici objasniti pola ...

  • 20:11 29. srpnja 2018.

    Ponosna majka rodila sina grafitera! Bilo je već igranih filmova, priča, a i stvarnih događaja, gdje su pojedinci otrpjeli životne nevolje i nepravde, pa svejedno uspjeli u životu. I ova priča je mogla biti na tragu takvih, da nema bizaran ...

  • 20:50 22. srpnja 2018.

    Dragi bog dijeli talent samo na Veliki petak svake prestupne godine. Stoga ga bona nema i ne mož imat baš svaki hupetan, svaka hrnula i svaka harabatija i handrmolja. O ljubavi, o sreće, oh lijepe slatke slobode, radi štogod oćeš ...

Komentirajte
Vecernji.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice vecernji.hr slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice vecernji.hr kliknite na "Slažem se".