KRATKA PRIČA

Laptop (božićna priča)

07.12.2019.
u 16:02
Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
Pogledaj originalni članak

Nemam ti šta kazati. Pokupi svoje stvari i idi!

Sjedio je za svojim radnim stolom, pogleda slijepljena za listove s izračunima i tablicama, ni lice nije podigao da me pogleda. Znam što je sve o meni govorio svojim radnicima. Prenijeli su mi. A možda su nešto i dodali, da me još više ozlojede. Moguće je da su me se i oni htjeli riješiti, iako sam – znam – radio bolje od njih, za trojicu. (Ljudska je zavist moćna biljčica: niče, raste i umnaža se brzinom korova.)

Uvjeren sam da nije imao nikakva važnog posla u tom trenutku, nego mi je jednostavno htio dati do znanja da sam nepoželjan i da u njegovu sustavu vrijednosti ne predstavljam ni nulu, ne postojim. Ni ime mi nije izustio.

Završio sam iza rešetaka. Sad je to pritvor. Bog zna što će biti do kraja priče. Dali mi državnoga branitelja, tj. vas. Mogu misliti, uz dužno poštovanje, gospođo, kako ćete se za me založiti… Ne, ne prekidajte me. Ja sam jeftina roba, ne trebate mi to crtati. Kao što su to za odvjetnike i samohrani roditelji koji angažiraju pravnike i plate ih k’o suho zlato da bi od onog drugog roditelja izvukli crkavicu za uzdržavanje svoje djece. Znam to, kroz to mi je mater prošla. Moj otac joj nije davao ništa (zapravo, ne njoj nego meni, iako je čitavo vrijeme vjerovao da novac daje njoj, da ona ide s tim novcem na manikuru, frizuru, na put oko svijeta, što ja znam…). Eto, sad sam tu, iza rešetaka, nakon svega.

A ona, mama, u bolnici je. Ne znam zašto vam ovo govorim. Ionako me nitko ne sluša. Poslušali su onoga mog šefa, on im je bio faca, imponirao im je: ima čovjek love, ja nemam ništa. Samim time on je nadmoćan i njegovi su postupci pod zamagljenom pravnom lupom. Njemu se neće gledati svaka sitnica, zar ne? Što sam ja; crv. Djelujem vam patetično, znam. Umoran sam…

Vi nemate pojma zašto sam to učinio. Vi me i ne slušate, gospođo odvjetnice. Ne znam mogu li vam vjerovati. U ovom gradu odvjetnici na suprotnim stranama piju zajedno kavu; ta oni su bivši kolege sa studija, zašto bi se zamjerali jedan drugome? Vi ćete sjesti na piće sa zastupnikom protivne stranke, ćaskati uz smiješak; možda nećete o problemu ni prozboriti, dok ću ja i dalje čučati ovdje gdje jesam. Ovaj grad ima tek nekoliko tisuća duša, i svi se pravnici jako dobro znaju, čemu se zavaravati? Čujem za neke da su i spavali zajedno, a sad vi očekujete da vam ja vjerujem ako tvrdite da oni djeluju jedan protiv drugoga braneći svoje klijente! Smiješno: toliki naivac nisam. Nekad sam bio. Možda sve donedavno. Dok nisam ono uzeo. Znam da će me šef tužiti, prikazati u najgorem svjetlu, kao teškoga kriminalca, čak će reći da sam loše radio svoj posao u računovodstvu, da sam bio ravnodušan, zbunjen, da sam griješio. U posljednje vrijeme i jesam – ta mater mi je završila u bolnici! Nema nikoga osim mene. A ja tu – gdje jesam! Pa pogledajte me, pogledajte me u oči, j… vam mater, zar ne zavrjeđujem da me se u oči pogleda?! Zar mislite da lažem kad kažem da mi mjesecima ništa nije platio! Ništa. Mama je morala na preglede, htio sam da dođe što prije na red pa sam platio neke pretrage kod privatnih liječnika. Završila je konačno u bolnici, nakon što sam molio, kumio, preklinjao da je što prije prime, smjeste tamo na odjel, jer više nije mogla trpjeti bolove. Grizla je kuhinjsku krpu, utrpala bi je čitavu u usta kako joj ne bih čuo stenjanje. Mislim da bi bila najradije vrištala da je mogla. No nije htjela mene dodatno uznemirivati jer mi je ionako bilo odveć teško… I što sad želite od mene, što da vam kažem? Da, kriv sam jer sam, kako biste to jednostavno rekli, „ukrao“. Mislio sam da je laptop zamjena za ono što mi je dugovao. Ma bila je to samo simbolična „trampa“, jer da sam ga i pokušao prodati, to računalo, za nj ne bih bio dobio gotovo ništa, neusporedivo malo u odnosu na tri mjesečne plaće koje mi je šef dugovao.

Sad vi hoćete od mene priznanje da sam loš čovjek, da priznam svoj grijeh pa da me izvučete nekom nagodbom, što li? Uzeo sam to računalo s njegova stola i otišao kući. Kamo bih inače otišao? Čekao sam da me nazovu iz bolnice, da jave što je s mamom nakon operacije koja je trebala biti obavljena toga jutra. Nije me nitko nazvao. Oko podne je došla policija, šef ih je nazvao, naravno. Porazgovarali smo kratko, rekli su mi da moram s njima u postaju. I otišao sam s njima, mirno. Kad sam došao u postaju i kad mi je policajac rekao da me je šef optužio za krađu, poludio sam. Nisu mi vezali ruke pa sam počeo prevrtati stolice i lupati šakom o zid. Ne znam kako sam tada izgledao, vjerojatno kao kakav manijak… A što biste vi da ste na mom mjestu, bili biste staloženi i prisebni? Mogu misliti. To je bilo jučer ili prekjučer, više ne znam, i nije me briga. Samo mi dajte da nazovem doktore i da pitam za mater… Dobro: napišite kako priznajem da sam uzeo laptop, ali da se zbog toga ne kajem jer sam time želio nadoknaditi – vašim rječnikom kazano – „materijalnu štetu koju mi je nanio poslodavac“. Tako napišite.

Sjećam se tako… kad sam bio mali, bilo mi je možda desetak godina, išao sam u posjet bratu koji je u ovom gradu već bio na studiju. Bilo je kasno popodne. Na starom autobusnom kolodvoru, uz more, stajao sam satima. I plakao k’o godina. Autobusi su dolazili i odlazili, iz njih su izlazili i ulazili putnici. Ja sam međutim gotovo ridao. Brat me je trebao dočekati na kolodvoru, ali nije. Tih nekoliko sati, koliko je trajala moja neizvjesnost i plač, bili su mi kao stoljeće. Sjećam se jedne djevojčice iz autobusa koji je pristizao. Uz nju je stajala žena, vjerojatno majka. Djevojčica je neprestance buljila u mene. Mene je bilo stid što plačem i što ona vidi moju slabost. A onda mi je, kad je njezin autobus polako kretao, mahnula rukom i nasmiješila se. Prestao sam plakati, ali sam u sebi proklinjao brata što me izložio takvoj neizvjesnosti i sramoti. Uz to, bilo me je strah, beskrajno strah nepoznatih ljudi u gradu u kojemu dotad nikad nisam bio. Molio sam u sebi Boga da to što prije prođe i da se jednoga dana tomu smijem. No nikad nisam prestao tugovati nad tim sjećanjem. Zapeklo bi me svaki put kad bih se sjetio toga popodneva. Moj muški ponos uvijek bi se nanovo srozao kad bi mi u misli navrlo sjećanje na taj stari, sad već srušeni, kolodvor i na moju nemoć i izgubljenost u stranom gradu koji je u tim trenucima za me bio čudovište nadvijeno nada mnom, koje prijeti da će me proždrijeti. Ne znam kako sam se na koncu uspio sastati s bratom. Mislim da me je službenik s kolodvora otpratio u policijsku postaju gdje sam prenoćio (kao sad, eto!) čekajući da se odnekud pojavi moj brat i da me pošalje doma, onako preneraženog, jer mi više nije bilo ni do kakvog razgleda novoga grada, zbog čega sam mu i došao u posjet. Omrznuo mi je taj grad, istoga trena. A sad sam ponovno u njemu, nanovo „u zaštiti“ policije. Sad samo trebam mrvu sućuti nalik ozarenom licu one Djevojčice-vile.

Pomislih, odvjetnice, kako bi bilo dobro da ste vi ona djevojčica, sad odrasla, da zastupate moju stranu i da se dogodi čudo. Da ova priča dobro završi. Bi li moglo tako?

EPILOG:

Računalo je vraćeno. Majka je umrla. Odvjetnica je nakon presude priznala da je upravo ona onaj curetak s kolodvora – Djevojčica-vila. On nije vraćen na posao.

ISTRAŽUJEMO

Kako početi investirati i planirati mirovnu? Evo zašto o tome trebate razmišljati već u dvadesetima

Rano počnite planirati mirovinu, pametno birajte investicije i budite dosljedni u svojim financijskim odlukama kako biste uživali u financijski stabilnijoj budućnosti, poručuju financijski stručnjaci i savjetuju početi sa štednjom već od prvog zaposlenja. Međutim, kako početi investirati i planirati mirovinu kada nam se teško uopće zamisliti u budućnosti, pogotovo ako smo tek u dvadesetima?

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 2

RT
Reynard_the_Fox
20:28 26.12.2020.

I jest odlično napisano. Slažem se. A lik nije "sitni kriminalac", kako K. piše; samo uzima poslodavcu kompjutor u zamjenu za plaću. Pročitati ponovo, K.

KO
Kolumpar
22:16 08.12.2019.

Sentimentalno-evokativna ispovijest sitnog kriminalca kao ono Humbert u Loliti. I bolesna majka, i smješljiva vila, i nesretno djetinjstvo, i nema se para, i ciča zima bez kaputa. I bome fiškalka povjerovala, pala kao zrela kruška. Ako ona, što ne bi i mi? Bona, odlično.