U povodu Međunarodnog dana muzeja, večeras u 19 sati, u dvorištu stare Zagrebačke ledane otvara se – Najmanji muzej na svijetu “Trokut”. Projekt je to jedinog hrvatskog Antimuzeja, neobičnog i krajnje fascinantnog muzeja nastalog prema koncepciji velikog umjetnika Vladimira Dodiga Trokuta. Titulu najmanjeg muzeja do sada nosila je jedna telefonska govornica u Velikoj Britaniji, no osim što je naš najmanji muzej još i manji – velik je tek 0,16 metara četvornih – u njemu je smješteno čak sedam zbirki.
Ta instalacija dom je tako radova akademskog kipara Renea Hollosa, predmetima iz Centra za slijepe Vinko Bek iz Nazorove ulice i dijelu zbirke dizajnerskog ateljea Slavija Prometa. Tu je i dio Trokutove “Zbirke Emocionala”, među kojima su stara pisma, minijatura “Sobno sunce”, Tiffanyjeva srebrna žlica koju je Trokut proglasio skulpturom “Doručak kod Tiffanyja”, izvorni stari ključ od kovanog željeza iz 1904. godine kojim se nekada ulazilo u Zagrebačku tvornicu leda…
Sam Antimuzej nastao je prošle godine – osnovao ga je krug prijatelja Vladimira Dodiga Trokuta, preminulog 2018. godine. U njemu nalazi se više od 5000 različitih izložaka, Wundercammera iz Trokutova stana, zbirka nalivpera velikih književnika, zbirke bočica, ambalaže, prve kutije Bajadera i Zdenka sira ikad proizvođenih u Hrvatskoj… Dio čine i sama Trokutova djela, njegove slavne krletke kao antiratne instalacije, opus portreta Tesle, Dalíja, Picassa pa i njegova šamanska zbirka – jer poznato je da se Trokut smatrao šamanom, odnosno vištunom. A tijekom svog života prikupio je desetke tisuća predmeta, koje su nakon njegove smrti njegovi prijatelji pomno sačuvali i izložili prema tom jedinstvenom, mističnom i zadivljujućem konceptu antimuzeja. A iako se možda na prvi pogled ta zbirka može činiti poput banalne nakupine otpada i beznačajnih predmeta, baš ništa u njoj nije se našlo slučajno.
– To je zapravo na neki način umjetnička slagalica emocija. Ja sam se uvijek pitao zašto je Trokut čuvao baš te predmete. Ali kada sam ušao u neke naše prepiske, prelistavajući te materijale, vidio sam da je on u svojim prisjećanjima na djetinjstvo, na neke trenutke u životu koji su na njega ostavili poseban dojam, u svim tim zapisima je on spomenuo neke od tih predmeta. Uzmimo za primjer zviždaljku prometnika na željezničkoj stanici koja je danas izložena u Wundercammeri. Jednom prigodom opisao je trenutak kada je s ocem kretao iz Imotskog za Split vlakom i u tom njegovu prisjećanju tog puta, najupečatljivija je slika kada prometnik na kolodvoru zazviždi tom zviždaljkom, vlak kreće, a njemu kao da još nekoliko kilometara taj zvuk svira neku čarobnu melodiju u mislima... Vidi se u njegovim prisjećanjima da ništa nije bilo bez razloga i da je svaki taj predmet itekako bitan dio te njegove umjetničke slagalice u kojoj je stalno preslagivao te emocije i prisjećanja. Izuzetno je važnim smatrao sačuvati neki trag postojanja ljudi. Cijeli život mučila ga je kultura prolaznosti, odbacivanja, kako lako odbacujemo uspomene na smeće – jer smatrao je da je emocionalna kulturna baština izuzetno bitna i mi tako i danas gledamo na njegovu zbirku i samu ideju Antimuzeja – ispričao nam je jedan od osnivača muzeja Domagoj Margetić.