Kad saborska zastupnica svira Bacha na klaviru, nekako se čini da nam je bolje nego što zaista jest

Uvijek je lijepo na koncertima Ivanke Mazurkijević i Damira Martinovića u ZKM-u, pa je tako bilo i u srijedu navečer, na nastupu „Kvintesencija“ koji je u zamalo puna dva sata pokazao suživot songova iz kazališnih predstava, monologa iz predstava, gostovanja glumaca i glazbenika, te druženja na kazališnim daskama na kojima su Ivanka i Mrle napravili puno glazbi za predstave. Zapravo druženja s ljudima koji na tim daskama rade, bili oni glumci ili glazbenici.

Sve uživo i na način kakav ne čujete na njihovim „komercijalnijim“ koncertima, ili nedajbože Let3 epopeji na Eurosongu.

No, čak i u tramvaju, prije silaska na Trgu, žena pored mene u telefon je nekom govorila da „ide na koncert Ivanke i Mrleta“, jer „znaš da pratim što se događa“. A događalo se puno toga. Nakon kratkog uvoda DJ Demiana, Mrletova alter ega s instrumentalnom techno glazbom s kompjutera, koncert je kako i dolikuje otvorila žena, i to jako mlada žena, njihova kćerka Eva s pjesmom „Eva“ iz Čehovljeve „Drame bez naslova“, koju je sama napisala, a u predstavi ju je pjevala Lucija Šerbedžija.

Predivnog glasa i s (namjerno) puno eha iz zvučnika, pokazala je da se obiteljski geni kazališni, a i glazbeni, očito nastavljaju. Zapravo su žene dominirale ove večeri, bila to „žena za sva vremena“ Zdenka Kovačiček, koja je nakon istoimene pjesme i „Marlene Dietrich“ u duetu s Ivankom duhovito opisala sebe kao „crvenokosu ženu iz prošlosti“, a njenu „domaćicu“ Mazurkijević kao „crnokosu ženu iz budućnosti“.

Ivanka je bila ne samo glavni vokal večeri, i to sjajan, nego i ceremonijalmajstor, tj. konferansijer(ica) koja je između duhovitih najava pjesama i gostiju, u pasažu o cijenama benzina sama rekla da bi, budući stalno putuje s prijateljicama, bilo idealno kad bi svoje riječi i sklonost pričanju (produljenih najava) mogla pretvoriti u gorivo. I bili su to odlični govori nakon „Desdemone“ i „Sedla“, nakon čega je na pozornicu došla Lucija Šerbedžija i otpjevala „Lucky“ iz predstave „Ja sam ona koja nisam“ i novu pjesmu napisanu posebno za nju, „Art Deco Lover“, zatim Iva Močibob u „Roxane“, glumica Ivana Buljan Legati s dojmljivim vlastitim autorskim tekstom „Vis-a-Vis“, a onda je uslijedilo i klavirsko gostovanje Urše Raukar.

Kad saborska zastupnica svira Bacha na klaviru, nekako se čini da nam je bolje nego što zaista jest. U ZKM-u nam je bilo bolje i zbog izvrsne svirke provjerene ekipe koja „guta“ prostor onime što izlazi iz zvučnika, jer gitaristi Dražen Baljak i Matej Zec, bubnjari Ivan Bojčić i Damir Josipović, s Mrletom na basu (vidno koncentriranim, ujedno zaduženim i za kompjuterske dodatke), odavo ulaze u klasu najboljih na domaćoj sceni. Moderna svirka, iskrzanih rifova i čvrste ritmičke podloge, pokazala je da s lakoćom mogu obuhvatiti sasvim različite ambijente izvedenih pjesama, a estetikom su me podsjetili na nedavno zagrebačko gostovanje Einstürzende Neubauten u Tvornici kulture.

Poseban gost bio je Darko Terlević iz riječkih The Siids na akustičnoj gitari u temi iz „Oluje“, što je zidu zvuka dodalo i plahte akustike, a u oba slučaja Mazurkijević je vokalima pokazala da je, pretpostavljam, učila od Lene Lovich, Bjork i PJ Harvey. Puno je lijepih detalja u songovima poput „Happiness“ s albuma „Colors“, a čuli smo i naslovnu temu, ili „Hello How Low“. Ali je šteta da njihovu kazališnu glazbu neće čuti onoliko ljudi koliko se zainteresira za Let3, pa hoćeš-nećeš možemo gpovoriti da smo bili na „elitnom“ koncertu. Bio je s njima i gudački kvartet, te glumci Jelena Grahovac Lučev i Leon Lučev koji su odradili nekoliko govornih dionica iz predstava za koje su Ivanka i Mrle radili glazbu, a i ta glazba u ZKM-u bila je predstavljna teatralno kao i dolikuje prijateljima, suradnicima i kolegama pred punom dvoranom.

Zavšretak sa „Sisters Are Doin' It for Themselves“ bio je onaj potreban „ventil“ zabave i dokaz „girl power“ nakon zahtjevne glazbene predstave, ali je „završna riječ“ ipak pripala izvedbi izvrsne pjesme „Zadnje riječi“ iz „Kauboja“ s tekstom „I loved you all the way“ koja nas je otpratila u noć. Bolje nije moglo, samo je šteta da program nisu snimali kamerama da ga na televiziji vide ljudi koji nisu mogli ući u ZKM, ali to bi bio dobar zadatak idućeg koncerta, pretpostavljam za nekoliko godina.