Pred Zagrebačkom filharmonijom i publikom njenih pretplatničkih ciklusa ovog petka i subote dvije su velike večeri. Svako gostovanje velikog maestra Dmitrija Kitajenka za orkestar predstavlja praznik, ali i mobilizaciju svih snaga. Koncentracija mora biti vrhunska, usmjerena na kvalitetu i značenje svakog tona.
Ova dva koncerta imaju posebnu težinu i zbog djela koje je na programu: Sedma simfonija Dmitrija Šostakoviča, znana i pod nadimkom Lenjingradska. U vrijeme Drugog svjetskog rata i duge nacističke opsade Lenjingrada koja je odnijela milijune života, Šostakovičeva je simfonija odjeknula čitavim svijetom kao simbol otpora i borbe.
To je teren na kojem maestro Kitajenko itekako ima što reći i kao čovjek rođen u tom istom Lenjingradu 1940. godine, i kao dirigent koji je to djelo s raznim orkestrima po čitavom svijetu dirigirao barem pedesetak puta, te naposljetku kao glazbenik koji je imao povlasticu učiti od samog Šostakoviča.
"Dmitrij Dmitrijevič bio je vrlo pristupačan. Nije dao da se promijeni ijedna nota i znao bi reći: ako sam napisao polagani tempo, onda to i mora biti polagano. Ali, nikada nije prekidao probe nego bi došao u pauzi i na vrlo delikatan, obazriv i prijateljski način sugerirao što bi moglo biti bolje i djelovao je na nas umirujuće", ispričao nam je maestro u pauzi jučerašnjeg pokusa s orkestrom Zagrebačke filharmonije za ova dva velika koncerta.
"Mrzim dirigente koji na pokusima pričaju romane i tako nameću klišeizirane slike. To ograničava maštu glazbenika i sužava prostor njihove vlastite kreacije koja je bitna, a dio Šostakovičeva genija je upravo u tome što svačiju maštu potiče na drugačiji način. Važna je, naravno, kvaliteta solista, akustika dvorane... ali to su tehničke stvari. Sedma simfonija je jedna divna knjiga u kojoj svačija mašta može otkriti nešto novo. U tome je Šostakovičev genij. Kad god dirigiriam njegovu glazbu ja čujem njegov tih i miran glas. To je fenomen.
A u Sedmoj simfoniji moje misli uvijek iznenada odlete u Lenjingrad. Vidim svoje roditelje i mnoge prijatelje kojih više nema među živima. Ali grad stoji kao snažan primjer koliko ljudi mogu biti jaki. Šostakovičeva je glazba i lirska, i dramatična, i tragična, i duboka, ali nikada gruba i brutalna. Ona ljude potiče i ohrabruje da žive dalje i bore se."
Vijest o Šostakovičevoj smrti 9. kolovoza 1975. maestar Kitajenka zatekla je na festivalu u Bregenzu. Prisjetio se kako je izašao pred publiku i rekao: "Danas je umro genije". I dok mi je to prepričavao, glas mu je zadrhtao, na rubu suzu. Sve to govori o dubokim emocijama kojima će sasvim sigurno biti ispunjene i ove dvije izvedbe Šostakovičeve Sedme u Lisinskom.