Kino za uši. Tom je dosjetkom netko savršeno najavio i opisao upravo ono što sam nedavno doživio u Eisenstadtu, na festivalu Herbstgold (Jesenje zlato). No, najprije treba opisati ushit koji vas, ako imate imalo osjećaja za estetiku baroknih boja i oblika, mora preplaviti kada prvi put uđete u veliku i svečanu Haydnovu dvoranu dvorca Esterhazijevih u Eisenstadtu.
Strop prekriven freskama s motivima iz grčke mitologije, kao i čitavo zdanje, govori o bogatstvu i moći nekada najmoćnije mađarske plemićke obitelji, najprije grofova, a onda knezova Esterhazijevih. A o moći Krune sv. Stjepana, kojoj su Esterhazijevi uvijek bili odani, baš kao i Habsburzima u Beču, govori i niz alegorijskih ženskih figura koje uokviruju strop i prikazuju pokrajine – dragulje u mađarskoj kruni. Naravno, jednu do druge tamo se nalaze i Dalmatia, Croatia i Slavonia. Nekad bilo, sad se spominjalo, nismo tamo došli zbog političkih povijesnih konotacija, nego zbog glazbe. Uostalom, samo središte nekada moćne i bogate mađarske kneževske dinastije ionako danas nije u Mađarskoj, nego u glavnom gradu austrijske pokrajine Burgenland, koju mi Hrvati znamo i kao Gradišće zbog hrvatske manjine koja, skupa s mađarskom, živi u tom pitomom vinorodnom kraju.
Esterhazijevi nemaju živih potomaka, ali o sačuvanom velikom bogatsvu danas brine zaklada koja investira i ulaže u mnogo područja, a jedno od njih je i kultura. Dragulj u toj kruni je, pak, festival Herbstgold u Eisenstadtu, u dvorcu i dvorani u kojoj je dobar dio svog života kao dvorski skladatelj i kapelnik proveo Joseph Haydn.
Julian Rachlin, koji je već petu godinu umjetnički ravnatelj festivala koji je ovog rujna imao svoje deveto izdanje, prepun je strahopoštovanja kada govori o prostoru kojim su, osim Haydna, koračali i mnogi drugi geniji, poput Franza Liszta. Mjesto je to, ispričao mi je s ushitom Rachlin, gdje je “papa” Haydn svoga kneza jednog dana pitao može li mu dovesti jednog učenika. A zna li taj svirati i može li išta komponirati, pitao je knez. O da, može itekako, odgovorio je Haydn. A kako mu je ime? Ludwig van Beethoven.
To je samo dio velike povijesti koja nadahnjuje umjetnike koji danas dobiju priliku muzicirati u jednoj od najljepših koncertnih dvorana na svijetu sjajne akustike.
Festival je to na koji Rachlin dovodi orkestre i velike umjetnike poput Sir Andrása Schiffa, koji je bio jedna od navećih zvijezda ovogodišnjeg festivala i s kojim je Rachlin imao povlasticu održati i recital i dirigirati koncert s velikim pijanistom kao solistom.
Previše bi mjesta odnijelo i samo nabrajanje ovogodišnje festivalske postave. Spomenut ću samo fanatastičan komorni koncert u kojem sam uživao u svirci sjajnog gudačkog seksteta koji je svirao Brahmsa i priuštio nam upravo senzaciolnu izvedbu Schönbergove “Preobražene noći” koja je opravdala moto ovogodišnjeg festivala: “Glazba kao ekstaza”.
Bilo je u tom sastavu poznatih lica, violinist Boris Brovtsyn i violončelist Torleif Thedèen, koja su na podsjetila na slavne dane komorne glazbe, kako u Dubrovniku na festivalu “Julian Rachlin i prijatelji”, tako i na također neprežaljenom festivalu ZAGREB KOM. I još četvero sjajnih mlađih glazbenika, među kojima i violistica Sarah McElravy, Rachlinova umjetnička partnerica i životna suputnica, još uvijek očarana Peristilom na kojem je početkom rujna skupa s Julianom nastupila uz Zagrebačke soliste.
No, vratimo se Johnu Malkovichu, holivudskoj zvijezdi kojeg smo u Rachlinovom glazbeničkom jatu nekada također gledali u Dubrovniku. Baš tamo, kako je rekao sam veliki glumac, Rachlin mu je otvorio vrata glazbe jer je bio prvi koji mu je ponudio da sudjeluje u jednom koncertnom projektu. Pamtimo urnebesnog “Glazbenog kritičara” kojeg je tamo Malkovich utjelovio, uz sjajne virtouze i komičare Alekseja Igudesmana i Hyung-ki Jooa koji su svojim novim egzibicijama zatvorili prošlog vikenda deveti Herbstgold.
Uz pijanisticu Anastasyu Terenkovu, violinista Andreja Bielowa i Fabrizira Colomba s bandoneonom, koji su svirali raznoliki kolaž sastavljen od djela i Astora Piazzole, Antonija Vivaldija, Erika Satiea, Alfreda Schnittkea i mnogih drugih, kao i vlastite improvizacije, Malkovich je četvrti glazbenik i glazbeni instrument u jednom. Zapanjujući je njegov osjećaj za ritam jezika kojim je prozne ulomke iz romana “Nacistička literatura u Americi” čileanskog pisca Roberta Bolaña pretvorio u glazbu, pretvarajući tako trio u jedinstveni glazbeno-dramski kvartet.
Odabrao je posljednje poglavlje romana po čijem je junaku - vojniku, pjesniku i avijatičaru koji je zrakoplovom i dimom ispisivao svoje pjesme na nebu iznad Čilea – ovaj projekt nazvan “Ozloglašeni Ramirez Hoffman”. Malkovicha je nemoguće navući na razgovor o politici, ali sam izbor teme i lika, koji je svoje talente stavio u službu fašističke diktature i vlastitoga ega, sam po sebi je itekako snažan komentar današnjice.
Inače, ono što je s Rachlinom počeo u Dubrovniku, Malkovicha je vjerojatno dovelo i do njegove najnovije filmske uloge u filmu “Žuta kravata” čija se premijera ovih dana očekuje s velikim uzbuđenjem i pažnjom u Bukureštu. Malkovich u tom biografskom filmu glumi velikog rumunjskog dirigenta Sergiua Celibidachea.
Prošle je godine Malkovich, pak, imao jednu sasvim drugačiju balkansku avanturu kada je umalo prognan iz Sofije. “Malkovich go home” vikalo je nekoliko stotina bugarskih nacionalista koji su protestirali protiv komada Bernarda Shawa koji je slavni glumac režirao u nacionalnom teatru. Riječ je, naime, o komadu koji se događa za vrijeme srpsko-bugarskog rata 1885. godine, a desničarski “kritičari” smatrali su da je prikaz Bugara u predstavi uvredljiv. Eto, ni u tome nismo originalni.
- Bilo je jako zanimljivo iskustvo, a iskreno ni do danas mi nije jasno čime sam ih to uvrijedio – odgovorio mi je uz svoj poslovični osmijeh sfinge John Malkovich na spomen te epizode.
U svakom slučaju, zvijezde koje smo nekada slušali i gledali u Dubrovniku, sada privlače publiku u austrijski Eisenstadt kamo se u rujnu isplati poći zbog sjajne umjetničke berbe “Jesenjeg zlata”. Srećom, kako je ispričao i pred austrijskom publikom, Rachlin je ostao zauvijek povezan s Hrvatskom i zahvalan što je upravo u divnom Dubrovniku imao priliku kao mladić naučiti sve o organizaciji jednog festivala.
Večeras, 3. listopada, nastupa na jubilarnoj pedesetoj Samoborskoj glazbenoj jeseni, i to uz još jednu “dubrovačku” zvijezdu, sjajnog pijanista Itamara Golana.