Je li Haustor bio najbolji bend osamdesetih? Nekima baš i nije

Inspiriran dokumentarcem “Treći svijet” preslušao sam ponovno svoj “box set” originalnih vinila Haustora iz osamdesetih kako bih opet provjerio je li bio najbolji bend 80-ih uz EKV. To je ta mantra i to su ta dva benda koja zadržavaju mitsku poziciju u povijesti domaćeg rocka i danas. Pogotovo danas. Ali ne zaboravimo da osamdesetih godina stvari nisu bile idilične za njih pa ni toliko jasne. Dapače, i Sacher i Rundek u filmu otvoreno govore da su album “Treći svijet” dočekale ako ne negativne, onda barem suzdržane reakcije i da su nakon remek-djela koje su smatrali da su snimili svirali pred polupraznim dvoranama.

Radi li se onda o remek-djelu koje će mnogi staviti na vrh domaće produkcije svih vremena, a neki ga nisu razumjeli kad je objavljeno? Je li Rundekova uspješna samostalna karijera kao jednog od domaćih kantautora koji nikada nije napravio grešku zbog koje bi se morao sramiti dijelom odgovorna za mitologiziranje Haustora koji je ostavio veliki trag? Je li sve skupa danas predimenzionirano, a tada je samo bila “normalna” muzika podložna aktualnim reakcijama koje nisu bolovale od mitomanije?

Pitanja je puno, skoro kao i u slučaju Johnnyja Štulića i Azre, pa je nedvojbeno da to troje (Azra, Haustor i EKV) imaju čast biti na izdvojenim pozicijama koje uzburkaju javnost čim se o njima povede riječ. Bilo je tada i neslaganja kritičara, a među najpismenije obrazložene negativne kritike svakako ulaze ona Darka Glavana o Haustoru i Dragana Kremera o EKV-u.

Kada bismo pokušali zanemariti sve okolne utjecaje, što je dakako nemoguće, brz pregled albuma Haustora otkriva puno dobre glazbe, ali i neke od tadašnjih utjecaja koji su smanjili “totalnu” vrijednost (pomodna produkcija osamdesetih) ili su stigli nekoliko godina iza neke “svjetske premijere” i utjecaja koje su članovi benda, kao i svi mi, mogli čuti u stvarnom vremenu. Prvi album Haustora gotovo da nema greške i jedan je od najboljih domaćih prvijenaca. Zaigrana, čudna i majstorska ploča, autentičan proizvod novog vala i pod utjecajem ska glazbe, s dovoljno pomaknutih ideja, artikulirana je u sjajnoj produkciji Husa iz Parnog valjka te i danas zvuči jednako uvjerljivo.

I nepretenciozno. Što se ne bi moglo reći za “Treći svijet”, ali njegova “pretencioznost” nije mana, dapače, rad je to ljudi svjesnih da snimaju odličan materijal. Štoviše, nikad prije ni poslije bend nije zvučao toliko čvrsto, svirka organski i prirodno, snimljena od još jednog producentskog prvaka Željka Brodarića-Jappe i snimatelja (Ivica Čović-Pipo u njegovu splitskom studiju Tetrapak). U čitavoj aktualnoj priči o “povampirenom” Haustoru zanimljivo je da nitko ne spominje koncert Haustora u Kulušiću 6. siječnja 1982., nakon kojega je Srđan Sacher otišao u vojsku, a Ozren Štiglić iz benda. Kasnije je 1995. objavljen koncertni CD “Ulje je na vodi” pa je ta epizoda dokumentirana, a isti materijal našao se 2015. i na dvostrukom vinilu, jedinom dokazu čitavog nastupa ranog Haustora.

Bio sam na tom koncertu u Kulušiću i čuli smo da su svirali i neke nove pjesme. Danas kad to preslušate, uz singl-EP iz 1981. (“Majmuni i mjesec”, “Capri”, “Zima”), B-stranu singla “Pogled u bb” i nove pjesme koje sviraju u Kulušiću (“Pali vuci”, “Podne”, “Cijeli svijet je bolestan” – Darko pjeva “za k...” – “Kad mi pukne film”, “Sve znam”) i rane verzije pjesama “Radnička klasa odlazi u raj” i “Neobičan dan”, zapravo dobivate sliku mogućeg drugog albuma prve postave Haustora koji nikad nije objavljen. A bio bi jako zanimljiv.

Do “Trećeg svijeta” 1984. sve se potpuno promijenilo i to je bila sasvim drukčija priča. Nakon “Trećeg svijeta” njihove verzije “Remain in Light” Talking Headsa, i razlaza Sachera i Rundeka, Haustor u SIM studiju na Zelengaju odmah snima “Bolero”, s utjecajima “Speaking in Tonques” Talking Headsa. U retrospektivi čini se da je Rundek “odahnuo” odlaskom Sachera, a uz to isporučio odličan materijal s gitaristom Zoranom Zajecom. “Bolero” je donio komercijalne pjesme, pogotovo “Enu”, ali studijska produkcija i pomodni sistem rada “kod Smoleca” inaugurirali su tipičan “preproducirani” zvuk sa semplovima i sintesajzerima kakav nalazimo i kod EKV-a na albumu “Ekatarina Velika” ("Tatoo"), snimljenom tamo u isto vrijeme. No pjesme su bile izvanserijske (“Sejmeni”, “Tv Man”, “Ja želim”, “Šejn”, “Šal od svile”), a ludilo još uvijek prisutno.

Četvrti album, “Tajni grad”, opet je pratila stanka do 1988., a danas mi se čini kao da se radi o solo albumu Darka Rundeka “s bendom”. Mekši, profesionalniji, čitaj uredniji zvuk doveo je do pravog srednjostrujaškog albuma Haustora s Rundekovim pjesmama koje i danas ima u repertoaru. Čak ni povratak Sachera na basu u pet pjesama nije doveo do ranijeg ludila, jer vremena su se promijenila, a Rundek i Haustor postali “normalan” bend, ali nekoliko klasika (“Uzalud pitaš”, “Bi mogo da mogu”, “Samo na čas”, “Uhode”) čini album neizostavnim.

Zaključak? Za osamdesete prosjek mu je izuzetno visok u danim okolnostima. I kad je bio poznat, Haustor je bio alternativa, unatoč hitovima. Tek kasnije Rundek će staloženo sva ta “učenja” upotrijebiti u sjajnoj solo karijeri. Ali, Haustor ostaje prva i najviša stepenica na koju su se svi zajedno popeli. Pa i danas, unatoč “znacima vremena” koji su, nota bene, bili prisutni kod svih, i kod nas i u svijetu – i dalje djeluju opravdano slavljeni. Možda ne genijalni, ali često kao najbolje što smo imali.