Malo je suvremenih pisaca kriminalističkih romana koji pišu – filmski, tj. slijedeći logiku neke buduće ekranizacije. Za to je nekoliko glavnih razloga. Prvi i najvažniji – krimići postaju sve složeniji, često se u njima isprepliću tri- četiri pa čak i više paralelnih radnji koje vode velikim raspletu, poseže se u daleku prošlost kako bi se traumama iz djetinjstva objasnili neki monstruozni zločinački potezi...
Uz to, tu je i pitanje glavnog junaka. Jednom stvoren, on postaje svojevrsni glasnogovornik samog autora, njegov najjači adut, a kako bi ga autor održao u životu i iz romana u roman predstavio uvijek novim čitateljima, valja pronaći način da se ponove njegove glavne karakteristike i događaji iz prošlih romana, a da se pri tome ne “udave” stari čitatelji. Stoga, napisati roman koji izgleda kao već pripremljena knjiga snimanja, za primjerice neki novi “Most”, nije lako. Vjerojatno to uspijeva samo majstorima oba zanata.
Upravo takav je Stefan Ahnhem, švedski scenarist i pisac kriminalističkih romana kojem je Znanje nedavno objavilo roman “Žena bez lica” (urednica Bojana Franić, prijevod Lidija i Božica Lebinec, 129 kuna), prvi od dosad tri objavljena u serijalu o policijskom inspektoru Fabianu Risku.
Priča je to o povratku u rodni grad, kada iskusni inspektor u pokušaju očuvanja braka prihvaća posao u manjem i mirnijem mjestu i s obitelji se seli iz Stockholma. A tamo se, umjesto na godišnjem odmoru prije novog posla, nađe usred potrage za serijskim ubojicom koji ubija ljude koji su išli zajedno u školu, u razred s inspektorom Riskom, što i njega u očima novih kolega stavlja na listu osumnjičenih.
Potraga za ubojicom ima ritam spirale koja ubrzava kako raste broj ubijenih i kako se steže lijevak oko ubojice. Stil kojim Ahnhem piše najjednostavnije je podvesti pod nordijski noir, ali dodati mu treba nevjerojatnu slikovitost koja u čitatelju budi jezu.