„Marina je bila djevojka koja je zbog jedne pogreške u mladosti mislila da je obilježena i nečista. Upravo joj je taj osjećaj obilježio život.“
Tim je riječima autorica Gordana Kopačević sažela središnju poruku svoje nove zbirke pripovijedaka „Zašto je Marina plakala?“, nedavno predstavljene u prostorijama Hrvatske kulturne zajednice Mainz.
Pred brojnom publikom, knjigu su uz autoricu predstavile književnica i urednica Fenix-magazina Marijana Dokoza, predsjednica Hrvatske kulturne zajednice Mainz Jasna Ačkar te autorica Katica Kiš. Ulomke iz knjige interpretirala je dopredsjednica HKZ-a Mainz Zdena Galić. O značenju i porukama djela govorio je i generalni konzul Republike Hrvatske u Frankfurtu Vedran Konjevod.
Priče o ljudima između domovine i iseljeništva
Zbirka donosi niz istinitih pripovijedaka koje tematiziraju ljubav, obitelj, vjeru, gubitak, iseljeništvo i ljudsku otpornost pred životnim kušnjama. Autorica kroz svakodnevne sudbine običnih ljudi otvara pitanja pripadnosti, identiteta i unutarnjih borbi koje često ostaju skrivene od pogleda drugih.
Središnje mjesto zauzima naslovna priča o Marini, mladoj ženi koja odlazi u Njemačku u potrazi za boljim životom. Ondje pronalazi ljubav, ali i razočaranje koje će trajno obilježiti njezinu sudbinu. Kroz njezin životni put autorica progovara o društvenim očekivanjima, osudama okoline, usamljenosti i osjećaju krivnje koji pojedinca može pratiti desetljećima.
Odgovarajući na pitanje zašto je upravo Marinina priča postala naslov knjige, Kopačević je istaknula kako je njezina junakinja cijeli život nosila teret koji si nije uspjela oprostiti.
– Cijeli život nosila je taj križ, nesposobna oprostiti sebi ono što joj možda drugi nikada nisu ni zamjerili onoliko koliko je zamjerala sama sebi, rekla je autorica.
Istinite priče pretočene u književnost
Posebnu vrijednost knjige u predgovoru je istaknuo književnik Ivo Mijatović, koji je zbirku opisao kao dokument vremena i života pretočen u pripovijetke. Naglasio je kako je tijekom uredničkog rada nastojao sačuvati autoričin izvorni glas.
„Moj zadatak nije bio da ih mijenjam, nego da ih osnažim“, zapisao je Mijatović, ističući da autorica piše „iz srca, ali i iz pamćenja, iz onoga kolektivnog i osobnog“.
Prema njegovu mišljenju, upravo zbog toga mnogi će se čitatelji prepoznati u njezinim pričama, osobito oni koji su iskusili život između domovine i iseljeništva.
Sličan dojam iznio je i umirovljeni učitelj Ivan Đurić, koji je u svom osvrtu napisao kako se istinska snaga knjige ne može u potpunosti prenijeti riječima, nego je svaki čitatelj mora osobno doživjeti.
POVEZANI ČLANCI
Najpotresnije stranice
Među emotivno najsnažnijim dijelovima zbirke predstavljači su izdvojili odnos Marine i njezine majke Kate. Njihova priča govori o bezuvjetnoj roditeljskoj ljubavi, ali i o nemoći roditelja da zaštiti dijete od boli koju nosi u sebi.
Upravo su te stranice tijekom predstavljanja više puta spomenute kao jedne od najpotresnijih u cijeloj knjizi.
Iako naslovna pripovijetka čini okosnicu zbirke, knjiga donosi i niz drugih priča o djetinjstvu, ratnim iskustvima, zavičaju, obitelji, majkama i osjećaju pripadnosti. Zajednički nazivnik svih pripovijedaka jest potraga za domom, ljubavlju i dostojanstvom unatoč životnim udarcima.
Priče koje su i danas među nama
Tijekom predstavljanja razgovaralo se i o granici između autobiografskog i fikcionalnog u književnosti. Autorica je istaknula kako mnogi likovi i događaji imaju uporište u stvarnim životnim iskustvima, ali da književnost omogućuje dublje razumijevanje ljudskih emocija i sudbina.
Publika je s velikim zanimanjem pratila razgovor, a brojna pitanja pokazala su koliko su teme koje knjiga otvara i danas aktualne. Iseljeništvo, obiteljski odnosi, položaj žena, teret predrasuda i potraga za unutarnjim mirom pitanja su koja jednako snažno odjekuju i u suvremenom društvu.
Na kraju predstavljanja istaknuto je kako zbirka „Zašto je Marina plakala?“ priča istinititu priču o jedoj osobi, ali i mnogim drugima. Marina jest njezina središnja junakinja, ali njezina sudbina simbolizira iskustva mnogih ljudi koji su tijekom života nosili vlastite terete, tražili oprost, ljubav i razumijevanje te pokušavali pronaći svoje mjesto između prošlosti, sadašnjosti i svijeta kojem pripadaju.