U svijetu animacije ime Hayao Miyazaki sinonim je za čaroliju. No, francuski redatelj Léo Favier u svom novom dokumentarcu “Miyazaki, duh prirode”, koji se večeras prikazuje na HRT-u, zaranja dublje od pastoralnih prizora Totora i letećih dvoraca.
Inspiriran scenom iz “Princeze Mononoke” u kojoj Duh Šume jednim dodirom daje život, a drugim ga oduzima, Favier istražuje Hayao Miyazakijev opus kroz prizmu animizma - filozofije koja prirodi pripisuje dušu. U njegovim filmovima šuma diše, rijeke govore, a vjetar nosi poruke. Priroda nije tek lijepa pozadina, već živi entitet, istovremeno veličanstven i zastrašujuć, sila ravnodušna prema ljudskim sukobima. Njegova djela nisu samo crtići, već, kaže Favier, “koherentna vizija svijeta” prožeta pacifizmom i dubokim poštovanjem prema okolišu koji čovječanstvo uporno pokušava pokoriti.
Ta opsesija prirodom i krhkom ravnotežom ima korijene u Miyazakijevu turbulentnom djetinjstvu. Rođen 1941. usred Drugog svjetskog rata, odrastao je uz zvukove bombardiranja, a sjećanja na razorene gradove ostavila su neizbrisiv trag. Njegov otac bio je direktor tvrtke koja je proizvodila dijelove za borbene zrakoplove Zero, što objašnjava redateljevu fascinaciju letenjem kao simbolom slobode, ali i njegov duboki pacifizam. Jednako formativna bila je i dugogodišnja bolest njegove majke koja je godinama bolovala od spinalne tuberkuloze. Ta obiteljska trauma izravno je pretočena u remek-djelo “Moj susjed Totoro”, gdje se dvije sestre nose sa strahom i nadom dok im je majka u bolnici. Rat i bolest oblikovali su umjetnika koji u prirodi ne vidi bijeg, već jedinu istinsku i postojanu silu u kaotičnom svijetu.
Kreativni proces ovog genija jednako je nekonvencionalan. Miyazaki je slavan po tome što radi bez unaprijed napisanog scenarija; produkcija počinje prije no što je kraj priče definiran. Priča se rađa iz crteža, a zatim se organski razvija dok on crta detaljne storyboardove. Njegov radni dan je strogo ritualiziran: u svoj privatni studio dolazi uvijek u isto vrijeme, pozdravlja nevidljive “stanovnike”, kuha kavu i satima crta, okružen oblacima duhanskog dima i brdima odbačenih skica. Mrzovoljan je prema modernoj tehnologiji, a animaciju stvorenu umjetnom inteligencijom opisao je kao “uvredu za sam život”, vjerujući da je duša filma u ručno povučenoj liniji.
Iza lika blagog pripovjedača stoji čovjek poznat po opsesivnoj posvećenosti i reputaciji zahtjevnog, čak i tiranskog šefa. Bivši suradnici svjedoče o iznimno stresnom okruženju, jer Miyazaki vjeruje da se najbolje radi pod prijetnjom neuspjeha. Opisuju ga kao “razdražljivog kreativnog genija”, a njegov štićenik Hideaki Anno nazvao ga je “stvarno zlim starcem”. Ta nemilosrdna radna etika imala je visoku cijenu, pogotovo u obiteljskom životu. Njegov odnos sa sinom Gorom, redateljem, bio je jako bolan; Miyazaki je javno kritizirao sinovljeve prve redateljske pokušaje i priznao da je bio odsutan otac, rekavši da “duguje tom dječaku ispriku”. Ta mračna strana ključna je za razumijevanje čovjeka čiji su kreativni procesi i životna filozofija postali predmetom divljenja. Film “Miyazaki, duh prirode” ne bježi od tih kontradikcija, već ih prikazuje kao dio njegove genijalnosti. On je umjetnik u ratu sa svijetom i sobom, a njegova potraga za ljepotom proizlazi iz razumijevanja ljudske sklonosti ka destrukciji, čineći njegova djela vječnim apelom za spas duše svijeta.