Gdje je domovina hrvatskoga jezika?

Zastrašujuće je s kojom se ustrajnosti u Njemačkoj sprječava razvoj kroatistike  piše jezikoslovac Mario Grčević u najnovijem broju časopisa "Jezik". Ni na jednoj slavističkoj katedri u Njemačkoj, dodaje, i ne pokušavaju utemeljiti kroatistiku kao studijski predmet, a čak ni na hrvatskome lektoratu, hrvatski se jezik ne zove hrvatskim imenom, jer se i tamo tečajevi hrvatskoga jezika zovu "i srpski".

Pojedinci u Njemačkoj (možemo samo zamisliti kako je tek u drugim, Hrvatskoj manje sklonim zemljama) smatraju da na sveučilišnoj razini "serbokroatistiku" treba čuvati.

No, što hrvatske strukovne ustanove i državna tijela čine da bi se stanje stvari promijenilo? Malo toga! Tvrdokorne predrasude svjetske slavistike još nespremne priznati hrvatsku jezičnu samobitnost zacijelo nije ni lako ni jednostavno pobiti.

Pomoglo bi sigurno kad bismo makar malo više reda napravili sami, u vlastitoj jezičnoj "kući". Naša je domovina u jeziku, izjavljuje jučer akademik Petar Šimunović u povodu Međunarodnoga dana materinskoga jezika, ali, ustvrdit će odmah, "u ludom vremenu kad nam je našom nebrigom jezik načet, kvaren i trpan tuđim nanosima svih vrsta, kad djeci nadijevamo čudna, strana imena, a natpisi, naslovi, reklame ispisani polustranim, polupismenim ili sasvim tuđim jezicima, dođe mi da se osvrnem oko sebe i zapitam: jesam li ja to u svojoj državi, u svojem jeziku".

Doista, gdje je domovina hrvatskoga jezika? Nije valjda u Njemačkoj!