Kći našeg legendarnog slikara Julija Knifera čiji radovi, između ostalih, vise i u newyorškoj MoMa-i, zgranula je javnost fotografijama stanja njegova nekoć besprijekorno održavanog, iako skromnog ateljea kroz koji su prošla neka od najvećih imena hrvatske i svjetske umjetnosti.
Slikareva kći Ana Knifer predano vodi brigu o očevu arhivu, na Facebooku je podijelila slike skandaloznog stanja Kniferova ateljea nakon neuspjele "obnove". Pet godina nakon što je nastradao u potresu, taj prostor je, čini se, u gorem stanju nego što je bio kada su majstori u njega ušli.
Uz njenu dozvolu i upozorenje kako se radi samo o jednom od brojnih sličnih primjera, objavu Ane Knifer prenosimo u cijelosti.
In memoriam Amruševa 13 ili kako je propala obnova. Sjećanja na stan, atelje i obitelj, obnovi unatoč.
Ovako izgleda atelje Julija Knifera pet godina nakon potresa, a pred sam završetak obnove.
Atelje se nalazi na zadnjem katu zgrade, upravo su zadnji kat i krov bilo najoštečeniji. Projekt obnove, međutim, nije uključio obnovu krova. U stanu ispod mene sanirali su vlagu na plafonu, kod mene plafone nisu niti taknuli. Pregradni zid činila je drvena stijena posebno projektirana za taj stan 60-ih godina, radilo se o vrlo specifičnom dizajnu koji je pod svaku cijenu trebalo sačuvati. Ni taj pregradni zid nije ušao u projekt i sada će ga biti nemoguće vratiti jer je podignut nivo poda, na što nisam bila upozorena.
U taj smo se stan useli 1975., dotada smo živjeli u garsonjeri, tata je radio u kuhinji. U nekoliko je navrata tražio atelje od SIZ-a za kulturu, ali njegove reference izlaganja po cijelom svijetu nisu bile ništa u odnosu na ocjene netalentiranih politički angažiranih tzv. umjetnika. Ovaj put je uspio samo zato jer je ponudio vlastiti stan za stanarsko pravo zapuštenog stana od 60 kvadrata na 4. katu bez lifta. Ne moram ni napomenuti da smo taj stan otkupili kada se otkupljivalo, ali nisu nam umanjili cijenu iako su roditelji dali 30 kvadrata stana koji je bio privatno vlasnistvo.
Do odlaska u Pariz to je bio stan u kojem smo živjeli, ali i atelje u kojem je tata radio koliko je mogao te primao posjetitelje. Još nekoliko je puta slao molbe za atelje, htjeli su obnoviti tavan susjedne zgrade, SIZ je odobrio, ali susjedi nisu dozvolili. Prvi atelje Knifer je dobio od grada Pariza 1993. u svojoj 70-oj godini. Devedestih sam u stanu živjela ja. Roditelji su dolazili i odlazili. Stan se pomalo pretvorio u skladište tatinih radova, a u njemu se nalazila i cjelokupna zagrebačka arhiva. Kroz stan su prošli svi relevantni umjetnici, kustosi i teoretičari koji su posjećivali Zagreb.
Na sam dan potresa u stanu je trebao biti jedan francuski teoretičar suvremene umjetnosti. Srećom ga je u putovanju spriječio lockdown jer na krevetu na kojem je trebao spavati, nakon potresa zatekli smo gromadu cementa.
Ne znam tko je kriv za ovakvu situaciju, ali namjeravam to doznati.
Gromada crmenta na krevetu? Cement je prah, kad se pretvori u gromadu mijenja ime u beton. Nazalost nisam upoznat s radom doticnog slikara, nisam nazalost nikad ni cuo za njega.