Te večeri 3. veljače 1960. u milanskom kinu Capitol okupila se elita. Dame u krznu i gospoda u odijelima očekivali su još jedan film, no ono što su dobili bio je trosatni ep o vlastitoj ispraznosti.
Po završetku projekcij "Slatkog života", pakao se otvorio. Redatelj Federico Fellini bio je izviždan, vrijeđan i, prema svjedočanstvima, čak i popljuvan. Njegov glavni glumac, Marcello Mastroianni, dočekan je s uvredama poput "komunisto", a jedan je uvrijeđeni gospodin navodno izazvao Fellinija na dvoboj mačevima kako bi sprao ljagu sa svoje časti.
Reakcija je bila histerična, ali je pokrenula medijsku lavinu koja je osigurala da cijela Italija, pa i ona najbogobojaznija, čuje za "opsceni" film. Katolička crkva grmjela je protiv "prljavog života" ("La Sconcia Vita", kako su ga nazvali), no zabrane i prijetnje ekskomunikacijom samo su napunile kina. Više od trinaest milijuna Talijana pohrlilo je vidjeti djelo koje je istovremeno sablaznilo konzervativce i osvojilo Zlatnu palmu u Cannesu, potvrdivši Fellinija kao genija svjetskog filma.
Film nema klasičnu radnju, već nas u epizodnoj strukturi vodi kroz sedam dana i noći u životu Marcella Rubinija (Mastroianni), novinara tabloida koji krstari ulicama Rima u doba talijanskog "ekonomskog čuda". Rim više nije grad neorealističnih siromaha koji kradu bicikle, već blještava pozornica Via Veneta, ispunjena filmskim zvijezdama, dekadentnim aristokratima, lažnim čudima i intelektualcima koji se utapaju u vlastitoj dosadi. Marcello, rastrgan između želje da napiše ozbiljan roman i zavodljive lakoće površnog života, svjedoči tom svijetu i aktivno u njemu sudjeluje. On je moderni Dante koji prolazi kroz krugove suvremenog pakla, ali za razliku od svog prethodnika, ne traži spasenje, već samo sljedeću distrakciju i sljedeću ženu koja će ispuniti njegovu egzistencijalnu prazninu.
"La Dolce Vita" pun je scena koje su postale dio kolektivne svijesti, no jedna se uzdiže iznad svih. Riječ je, naravno, o trenutku kada božanstvena Sylvia, švedsko-američka glumica koju glumi Anita Ekberg, u raskošnoj crnoj haljini ulazi u Fontanu di Trevi i poziva Marcella da joj se pridruži. Ta je scena postala simbol ljepote i glamura, ali i savršena metafora za Marcellovu potragu, on može samo promatrati ideal, ali ga nikada ne može istinski dosegnuti. Snimanje je, ironično, bilo daleko od glamuroznog; odvijalo se usred zime, a dok je Ekberg satima stajala u ledenoj vodi, Mastroianni je morao nositi ronilačko odijelo ispod smokinga i, prema Fellinijevim riječima, popiti bocu votke kako bi izdržao hladnoću. Jednako provokativna bila je i uvodna scena, u kojoj helikopter nosi kip Isusa iznad modernog Rima, dok ga Marcello iz drugog helikoptera prati i usput pokušava dobiti brojeve telefona od djevojaka koje se sunčaju na krovovima. Bio je to sudar svetog i profanog koji je razbjesnio Vatikan.
Ovo remek-djelo označilo je ključnu prekretnicu u povijesti filma, predstavljajući konačni raskid s talijanskim neorealizmom. Fellini je napustio prikazivanje surove stvarnosti siromaštva i okrenuo se unutrašnjem svijetu svojih likova, koristeći sanjarske, barokne i često groteskne vizuale kako bi stvorio stil koji će kasnije postati poznat kao "felinijevski". Film je zapravo nemilosrdna satira društva koje je, opijeno naglim bogatstvom i konzumerizmom, izgubilo moralni kompas. Dok su ga u Italiji osuđivali, a u Španjolskoj i Portugalu bio je godinama zabranjen, svijet je prepoznao njegovu univerzalnu poruku o modernom čovjeku u potrazi za srećom na pogrešnim mjestima.
Osim što je promijenio filmsku umjetnost, "La Dolce Vita" obogatio je i svjetske rječnike. Uz Marcella se neprestano mota njegov prijatelj, agresivni fotograf vijesti Paparazzo, kojeg glumi Walter Santesso. Njegov zadatak je uhvatiti slavne u kompromitirajućim trenucima, a njegovo ime postalo je sinonim za profesiju. Prema jednoj teoriji, Fellini je ime odabrao jer ga je podsjećalo na zvuk zujanja dosadnog komarca (tal. papataceo). Drugi izvori tvrde da je ime preuzeto iz putopisa Georgea Gissinga "By the Ionian Sea", gdje se spominje vlasnik hotela Coriolano Paparazzo. Koji god bio izvor, nakon golemog uspjeha filma, množina prezimena, paparazzi, postala je općeprihvaćen i neizbježan pojam za nametljive fotografe koji progone poznate ličnosti diljem svijeta.
Film je od Marcella Mastroiannija stvorio međunarodnu ikonu i Fellinijev filmski alter ego, a njegov utjecaj vidljiv je u radovima redatelja poput Martina Scorsesea, Woodyja Allena sve do Paola Sorrentina i njegovog Oscarom nagrađenog filma "Velika ljepota", koji se smatra duhovnim nasljednikom Fellinijeva klasika.