Proteklih tjedana uhvatila sam priliku nadoknaditi davno propušteno: hvaljenu i izrazito dugovječnu predstavu "Maske", u kojoj se, u formi izvedbenog predavanja, glumac Dražen Šivak neviđenom vještinom transformira u arhetipske likove Commedie dell'arte. Mijenjajući masku za maskom, pripovijedajući ujedno o njihovim društvenim ulogama i povijesnim kontekstima u kojima su nastajale, uglađeni, pristojni Šivak u sekundi se pretvara u karnalne, kukavne, proste i groteskne likove, naglašavajući kako transformativna moć jednog komada štavljene kože na licu iskusnog glumca frapantno utječe na njegov kompletan habitus.
Nakon predstave koja traje tek sedamdesetak minuta, u malenom prostoru Studija Exit u zagrebačkoj Gundulićevoj ulici još barem toliko trajao je razgovor s glumcem i redateljem koji je, nakon što se vratio u svoje izvorno "ja", sjeo pred publiku pa strašću neumornog istraživača pripovijedao o svojoj motivaciji da iznova oživi pomalo zaboravljene maske.
U tom su razgovoru sudjelovali i prisutni studenti zagrebačke Akademije dramske umjetnosti pa smo otkrili da se maska kao izvedbeno sredstvo na ADU više ne predaje, jer zadnji njezin majstor otišao je u mirovinu, a Šivak se (još?) ne osjeća spremnim ući u njegove cipele. Ponesena uzbudljivom izvedbom i zanimljivim razgovorom, odmah sam se upisala i za "sestrinsku" izvedbu u "Mistero Buffo", u kojoj se Šivak na sličan način pozabavio poviješću komičnih misterija, odnosno često blasfemičnim glumačkim rolama koje je istraživao Dario Fo.
Iznova u prepunjenom malenom prostoru, ovoga puta trešnjevačkog KunstTeatra, Šivak se sedamdeset minuta frenetično transformirao pred našim očima, da bi se ponovno vratio miran, uglađen, pa još toliko odgovarao na pitanja iz publike.
Ta razmjena, koju je uveo dok su obje predstave već živjele svoje živote kazališnih lutalica, iznova me podsjetila koliko je u kazalištu važno pričati i koliki je privilegij o netom pogledanoj izvedbi razgovarati s onim koji ju je godinama stvarao, razrađivao, usavršavao...
Istina je da mnoga kazališta, poput ZKM-a, a u zadnje vrijeme u toj praksi prednjači i zagrebački HNK, prije svojih premijera ne organiziraju samo najavne press konferencije nego i javne tribine, no vrijednost Šivakova pristupa u neposrednosti je i tajmingu, koji gledatelju pomaže da integrira ono što je vidio u širu cjelinu.
U trenucima u kojima mnogim glumcima samo treba "reset", bilo u obliku cigarete, alkohola ili bijega, Šivak se izmoren vraća pred publiku, sluša, dijeli, pažljivo odgovara na sva postavljena pitanja... otvarajući time mnogima, a pogotovo mlađima, uvid u nevidljivi proces rada na predstavi, motivaciju, ali i recepciju publike u različitim sredinama.
Za razliku od spomenutih "velikih" kuća, realnost nezavisnog teatra je da predstave poput "Maski" i "Mistero Buffo", baš kao nekoć maskirani glumci i komedijaši o kojima govore, neizvjesno lutaju od mjesta do mjesta, ukažu se, pa nestanu, da bi nakon nekoliko godina ponovno izronili i iznova nas, ili prvi put, očarali.
Ako negdje u budućnosti ulovite priliku da pogledate jednu od te dvije predstave, svakako je iskoristite. Do tada, čeka nas još jedna nadoknada: pokušaj da ulovimo Šivakovu novu predstavu "Biti ili ne biti", čiju sam premijeru također propustila!