Uoči premijerne izvedbe baleta "Giselle", u kojem prvi put istodobno preuzima ravnateljsku, koreografsku i redateljsku odgovornost, razgovarali smo s Mirnom Sporiš Miani, vršiteljicom dužnosti ravnateljice Baleta HNK Split. Umjetnica bogate i respektabilne karijere nakon više od tri desetljeća provedenih u zagrebačkom Baletu i rada u Istri danas pred sobom ima jedan od najzahtjevnijih profesionalnih izazova – stabilizirati i umjetnički ojačati splitski Balet.
O svom dolasku u Split, stanju koje ju je ondje dočekalo, odnosima unutar kuće, problemu kadrovske potkapacitiranosti, ali i repertoarnim planovima govori otvoreno, bez zadrške i s energijom osobe koja ne pristaje na prosjek.
Zašto ste došli u splitski teatar, u “kašetu brokava” u kojoj, kako se često kaže, mnogo toga ne štima?
Bog me šalje. Očito u Splitu imam nekog nedovršenog posla, a i moj prvi suprug, plesač, bio je iz Splita. Cijeli život, pune 32 godine provela sam u zagrebačkom Baletu, a 2023. godine otišla sam u mirovinu. Budući da sam završila i baletnu pedagogiju, željela sam svoje cjeloživotno iskustvo prenijeti na mlade. No nisam se vidjela u Zagrebu. Nisam se željela uhljebiti u nekoj plesnoj školi u kojoj ima više birokratskog nego kreativnog i umjetničkog posla. Nikada nisam nikoga vukla za rukav niti sam se gurala. Sve što sam postigla u karijeri, postigla sam vlastitim radom i upornošću. Potom je stigao poziv iz Istre. Preselila sam se u Umag, gdje sam vodila "Plesni Centar Carlotta Grisi". Govori se da smo tom školom klasičnog baleta “pokorili” zapadnu Istru. Podigla sam ljestvicu visoko, radili smo svakodnevno kao profesionalci, postavljali Orašara, Trnoružicu, Giselle i cjelovečernje predstave kao da smo veliko kazalište. Uostalom, ja za osrednjost ne znam.
Kad već kažete da niste “od politike” ni uhljebljivanja, tko vas je pozvao u splitski teatar na mjesto čelnice Baleta?
Vršitelj dužnosti intendanta HNK Split Božo Župić, kojega dotad uopće nisam poznavala, vozio je više od šest sati do Umaga kako bismo razgovarali, i nakon tog susreta pristala sam doći. On je pravi profesionalac, radoholičar, čovjek velikog srca i doista duša od čovjeka. Splitski teatar, međutim, poznajem jako dobro. Godinama sam dolazila u Split na ljetovanje, pratila baletne premijere i zbivanja u kazalištu. Split mi je u srcu. Nisam u politici i ne želim se baviti politikom. Balet je moj život. U njemu sam se dokazala. Ovo mjesto vršiteljice dužnosti ravnateljice doživljavam kao svojevrsni dar za sve što sam do sada radila.
Dužnost ste preuzeli u siječnju. Uskoro će simboličnih sto dana mandata. Što vas je dočekalo?
Ovakve funkcije često se dodjeljuju prema kriterijima koji nisu uvijek isključivo stručni, no uvjerila sam se da sadašnja uprava HNK Split svoj posao shvaća ozbiljno i odgovorno. Siniša Popović vrhunski je umjetnik i veliki radnik, Božo Župić također, Frano Barović odlično vodi operu, Jelena Bosančić Petrašić radi doslovno 24 sata dnevno, a i poslovni ravnatelj Frane Galzina je fantastičan. Odlučili smo raditi ozbiljno i odgovorno, početi mijenjati ono što nije valjalo desetljećima. Problema se nakupilo mnogo, a najzamršeniji su međuljudski odnosi.
Kakvo je stanje u baletnom ansamblu?
Teško. U proteklom razdoblju činilo se da pri zapošljavanju umjetnika i drugih kadrova nisu uvijek presuđivali isključivo stručni i profesionalni kriteriji. U baletnom ansamblu previše je honorarnih suradnika. Zapravo, u svim segmentima teatra nedostaje ljudi. Evo konkretnog primjera: imamo pet izvedbi baleta Giselle uz orkestar, a nakon toga neke ćemo izvedbe izvesti, nažalost, bez orkestra, s glazbenom snimkom. U Baletu trenutačno nemamo zaposlenog ni korepetitora ni baletnog majstora. Za Giselle smo sami morali osigurati korepetitora koji je ujedno i asistent dirigenta Andreja Vesela. Od Grada Splita zatražila sam dopuštenje za nova zapošljavanja. Ansambl ne može funkcionirati bez baletnog pedagoga, baletnog majstora i korepetitora. Trenutačno rade dva vanjska suradnika, a odgovor gradske uprave još čekamo.
Baletni umjetnici posebna su vrsta žrtve. Njihov posao doista prate krv, znoj i suze, premda se to na sceni ne vidi.
Točno. To su golema odricanja koja nitko, osim tvoje obitelji, ako imaš sreću da je uz tebe kao što sam je ja imala, zapravo ne vidi. Na scenu izlaziš našminkan, dotjeran, staviš masku i otplešeš, a iznutra si potpuno ogoljen. Za ovaj posao potrebna je žilavost i snažna glava. Baletni umjetnici vrlo su osjetljivi i ranjivi. Svakom baletnom ansamblu dobro bi došao kao potpora psiholog. Čak sam se i sama neko vrijeme bavila mišlju da upišem studij psihologije, ali sam odustala kad sam shvatila da je i ondje sve strogo zadano. Jedno je teorija, a drugo je praksa.
Može li vas težina situacije odvratiti od splitskog Baleta?
Ne, nipošto. Nikada ne odustajem. Ali moramo početi rješavati tu “ustajalu vodu” u kazalištu. Mene je u Domovinskom ratu pogodila bomba i preživjela sam. Posljednjih godina stekla sam veliko samopouzdanje. Očito čovjek mora mnogo toga proći na vlastitoj koži.
Ove ste sezone naslijedili repertoar prethodne uprave. Što publika može očekivati na Splitskom ljetu?
Naslijedila sam samo naslov "Giselle" i, s obzirom na broj plesača koje trenutačno imam u ansamblu, to je jedina predstava koju u ovom trenutku možemo postaviti. Imamo samo petnaestak muških plesača, što je vrlo malo. Voljela bih postaviti "Spartaka", ali pitanje je kada će za to biti mogući uvjeti. U lipnju ćemo obnoviti baletnu predstavu "Gusar", a za Splitsko ljeto pripremam nekoliko naslova koji će publici biti pravo uživanje. Bit će to kraća, neoklasična djela, lepršavijeg izraza. Jedan od naslova bit će gostovanje Sečakova "Hamleta" u Podrumima Dioklecijanove palače, zatim Ravelov "Bolero" Takuye Sumitome, Rahmanjinova će postaviti Lukas Zuschlang, tu je i Gershwinova "Rapsodija u plavom" u mojoj koreografiji. Ponovit ćemo i "Giselle" na otvorenoj pozornici.
Što ćete vi osobno donijeti Baletu HNK Split u odnosu na svoje prethodnike – Almiru Osmanović, Dinka Bogdanića, Igora Kirova, Ilira Kernija, Pedra Corniera i Denisa Matvienka?
Za mene kažu da sam nasljednica Almire Osmanović. Povezane smo i dijelimo sličnu energiju. Godine 1995. ležale smo u istoj bolničkoj sobi. Još uvijek nosim gelere u tijelu. Ona je kao ravnateljica napravila velik preokret u splitskom Baletu i podigla ga na višu razinu. Dinko Bogdanić veliki je umjetnik i radnik, snažan autoritet. Obožavam ga. Prepoznao me još dok sam bila dijete, a ulogom Kitri promovirao me u prvakinju Baleta i bio mi mentor. I dandanas mi je velika podrška. Igor Kirov vrlo je radišan i potpisao je nekoliko izvrsnih predstava.
U splitskom baletnom ansamblu želim graditi ozračje zajedništva i povjerenja, zdravu obiteljsku atmosferu. Iako ravnateljska pozicija podrazumijeva autoritet, odgovornost i jasne granice, vjerujem da mladim ljudima u baletu katkada treba i podrška koja nadilazi profesionalni okvir – ljudska riječ, razumijevanje, a često i zagrljaj. Mnogi od njih još su vrlo mladi, osjetljivi i nalaze se na putu na kojem tek oblikuju i umjetnika i čovjeka u sebi. I sama sam u svojoj karijeri uspjela zahvaljujući čvrstom obiteljskom zaleđu, ljubavi i sigurnosti koju sam imala u roditeljima. Zato dobro znam koliko je u ovom zahtjevnom i krhkom svijetu baleta važno osjetiti da nisi sam. Balet je svakodnevna borba, pun odricanja, ranjivosti i unutarnjih lomova, a često je jedina vidljiva nagrada nekoliko minuta pljeska i buket. Upravo zato vjerujem da ansambl mora biti i mjesto ljudske topline, a ne samo discipline i izvedbe.
Na jesen planiram obnoviti baletni hit "Magnum" koreografa Rami Beera, težak i moderan komad, kao i koncertnu verziju "Grka Zorbe" te "Orašara", koji zahtijeva potpunu obnovu. Moja je misija u Splitu vratiti i postaviti temelje ansambla s domaćim plesačima. Imamo baletnu školu pri Glazbenoj školi "Josip Hatze" i Baletni studio HNK Split.
Hoće li težište repertoara biti na klasičnom, bijelom ili suvremenom baletu?
Na klasičnom. Ako baletni ansambl ima više suvremenih nego klasičnih djela, vrlo ga brzo uništite. Mi, nova uprava HNK Split, radimo gotovo čuda. Radimo od jutra do sutra, ali na kraju je sve ipak i pitanje novca. Kultura bez financijske potpore ne opstaje. Doslovno pomičemo planine i nadam se da je toga svjesna i gradska uprava. Znam da sam, kako kažete, došla u “kašetu brokava”, ali imam beskrajnu energiju, volju i znanje. I želim posebno naglasiti: u mojem radu vrijede jasna pravila: red, rad, talent i disciplina. U baletu nema mjesta prečacima ni pogodovanjima. Jedino što priznajem jesu trud, kvaliteta, istinska predanost i ono što je pošteno zasluženo.