Čini se da tzv. dramedije zauzimaju sve više i više prostora u filmskom svijetu. Neki od najboljih filmova snimljenih unazad nekoliko godina upravo spadaju u ovaj hibridni žanr. “Kralj Staten Islanda” (2020.) s Peteom Davidsonom u glavnoj ulozi, “Licorice pizza” Paula Thomasa Andersona iz 2021., “Poslije sunca” Charlotte Wells snimljen godinu dana kasnije tek su neki od naslova koji, ovako, prvi padaju na pamet. Kao najnoviji član dramedijskog društva našao se i “Bob Trevino Likes It” redateljice Tracie Laymon. Redateljica je film snimila inspirirana situacijom iz vlastitog života kada je, tražeći svog biološkog oca na internetu, upoznala stranca s kojim je vrlo brzo postala prijateljica. Sličnu situaciju proživljava i Lily, junakinja ovog toplog filma koji izgleda kao svima prijeko potrebna seansa psihoterapije. Prije svega, Barbie Ferreira, koju je dopala uloga Lily, jednostavno je famozna! Imali smo je priliku gledati u jednako sjajnoj Maxovoj seriji “Euforija”, ali ovdje je baš zasjala u svoj svojoj punini.
Lily je 25-godišnjakinja koja ima sve, samo ne lagan život. Majka joj je bila ovisnica koja ju je ostavila s ocem kada je bila mala djevojčica. A otac… Otac je školski primjer osobe s narcisoidnim poremećajem. Lily je cijeli svoj život zanemarivana i kao takva odrasla je u djevojku koja misli da svima treba ugoditi, da se nikome ne smije zamjeriti, da je ona odgovorna i kriva za tuđe emocije. Kada u jednom trenutku odluči uzeti stvar u svoje ruke pa krene na psihoterapiju, terapeutica se rasplače na njezinu priču pa Lily počne i nju tješiti. Ta je scena u svoj svojoj nevjerojatnosti, kojoj su u korijenu netretirana trauma i neliječena tuga, zapravo poprilično smiješna. Ali, više je to redateljičino smijanje na vlastiti račun, zbog čega je scena još vrednija. Zapravo, cijeli film uspješno pleše između trenutaka boli i radosti, između odbačenosti i osjećaja pripadanja. U naizgled svakodnevnim, gotovo i banalnim situacijama Laymon je uspjela smjestiti toliko dubine, dok je s druge strane humor ukomponirala u najtužnije scene. I kako Lilyin otac Robert koristi vlastitu kćer uglavnom kako bi imao bolji prolaz kod žena s kojima izlazi i kako bi mu bila oruđe kojim brusi vlastitu taštinu, što filmu daje dodatni sloj gorčine, tako je u jednom trenutku poziva da mu bude “wing-woman” na spoju. Lily, s najboljom namjerom da pomogne ocu, zezne cijeli spoj govoreći stvari koje se tiču silnih drugih žena u očevu životu. U tom trenutku otac joj doživljava u najmanju ruku emocionalni slom tijekom kojeg govori da je za njega mrtva. Lily nakon toga pokušava nazvati oca, ali ponovna uspostava komunikacije je bezuspješna. Tada, u svojoj cjeloživotnoj želji da ima (prisutnog) oca, Lily na Facebooku dodaje stranca koji s njezinim ocem dijeli isto ime i prezime. I oni polako započinju svoje neobično prijateljstvo. Bob Trevino, stranac s Facebooka, ima pak svoju tužnu priču. Polako njih dvoje napokon počnu dobivati jedno od drugoga ono što im cijeli život nedostaje. I nema tu nikakve sebičnosti ili koristoljublja. Iako ih u početku veže tek slučajnost, postupno njihovo poznanstvo prerasta u emocionalno siguran prostor u kojem Lily prvi put u životu osjeti da je viđena i prihvaćena.
Upravo ta dinamika, jednostavna i nježna, daje filmu posebnu toplinu i vjerodostojnost. Laymon ne pokušava nasilno dramatizirati odnose, nego dopušta da se prirodno razvijaju kroz sitne geste, nespretnu komunikaciju i one tihe trenutke koji na gledatelja djeluju jače od svake velike scene. Njihov odnos toliko je čist i divan da svatko poželi imati jednog svog Boba, odnosno jednu svoju Lily. Film je ovo koji inspirira da se nasmijemo sami sebi jer se u njemu lako prepoznaju vlastite nesigurnosti i rane. Na taj način “Bob Trevino Likes It” nadilazi klasičnu dramediju i prerasta u ogledalo u kojem možemo vidjeti snagu da vlastite slabosti prepoznamo i prihvatimo. Vrijedan je ovo filmski dragulj koji pokazuje kako se kroz priču o drugome donekle prolazi i kroz vlastiti proces iscjeljenja.