U godini ispunjenoj snažnim filmskim ostvarenjima, drama "Sentimentalna vrijednost" (izvorno: Affeksjonsverdi) norveškog redatelja Joachima Triera nametnula se kao tihi, ali neporecivi titan.
Ovaj film nije samo osvojio kritičare i publiku diljem svijeta, već je ispisao povijest postavši prvi norveški film ikada nominiran za Oscara u najprestižnijoj kategoriji, onoj za najbolji film.
S ukupno devet nominacija, uključujući one za režiju, originalni scenarij te čak četiri glumačke, priča o disfunkcionalnoj obitelji Borg prerasla je u kulturni fenomen i postala jasan favorit za osvajanje zlatnog kipića. Film prati sestre Noru (Renate Reinsve), uspješnu kazališnu glumicu koja se bori s paralizirajućom tremom, i Agnes (Inga Ibsdotter Lilleaas), povjesničarku i majku, čiji se životi iz temelja potresu povratkom otuđenog oca Gustava (Stellan Skarsgård), nekoć slavnog filmskog redatelja. Njegov povratak u Oslo nakon smrti bivše supruge nije motiviran željom za pomirenjem, već planom da snimi autobiografski film o vlastitoj majci i u glavnu ulogu postavi Noru, otvarajući tako pandorinu kutiju obiteljskih trauma.
Ono što "Sentimentalnu vrijednost" izdiže iznad prosječne obiteljske drame jest kirurška preciznost kojom Trier i njegov stalni koscenarist Eskil Vogt seciraju složene ljudske odnose. Kritičari su film s pravom prozvali "bergmanovskim", jer poput velikog švedskog majstora, Trier istražuje duboke pukotine u obiteljskoj psihi, generacijsku traumu i tanku granicu između umjetničke ambicije i emocionalne ucjene. Gustav ne traži oprost riječima; on ga pokušava režirati, nudeći kćeri ulogu kao jedini oblik iskupljenja koji poznaje.
Njegov film o majci, članici norveškog pokreta otpora koju su nacisti mučili i koja je kasnije počinila samoubojstvo, postaje metafora za njegovu vlastitu nesposobnost da se suoči s boli. Kroz taj proces, film postavlja bolna pitanja o sjećanju, oprostu i tome može li umjetnost doista zacijeliti rane koje je sam život stvorio.
Rijetko se događa da jedan film iznjedri čak četiri glumačke nominacije za Oscara, što svjedoči o iznimnoj snazi ansambla koji je Trier okupio. Stellan Skarsgård ima jednu od najboljih uloga svoje karijere, portretirajući Gustava kao kompleksnog monstruma, čovjeka koji je istovremeno šarmantan, manipulativan, djetinjast i duboko ranjen. Uz njega blista Renate Reinsve, koja nakon trijumfa u Trierovom prethodnom filmu "Najgora osoba na svijetu" donosi još jednu maestralnu izvedbu. Njezina Nora je sirova, ranjiva i puna bijesa, a njezina unutarnja borba s očevim nasljeđem i vlastitim demonima nosi emocionalnu težinu filma. Nominacije su zasluženo pripale i Ingi Ibsdotter Lilleaas za ulogu Agnes, sidra razuma u obiteljskoj oluji, te Elle Fanning, koja kao američka glumica Rachel Kemp unosi vanjsku perspektivu i dodatno razotkriva Gustavove manipulacije.
Ipak, istinska snaga filma leži u njegovoj katarzičnoj završnici. Umjetnost, koja je tijekom cijelog filma bila izvor sukoba, na kraju postaje medij za iscjeljenje. Kada sestre napokon pročitaju Gustavov scenarij, shvaćaju da on nije samo priča o njihovoj baki, već i očajnički pokušaj oca da razumije svoju kćer. Najpotresniji trenutak je otkriće da scenarij sadrži scenu koja nevjerojatno podsjeća na Norin vlastiti pokušaj samoubojstva, događaj za koji Gustav nikada nije saznao. To prepoznavanje tuđe boli, artikulirano kroz umjetničko djelo, konačno ruši zidove među njima.
Vizualna elegancija filma uvelike doprinosi njegovoj snazi. Snimatelj Kasper Tuxen, snimajući na 35-milimetarskoj vrpci, stvorio je bezvremenski izgled koji odiše toplinom i melankolijom, dok su scene prošlosti, snimljene na 16-milimetarskoj vrpci, dobile teksturu fragilnog sjećanja. Precizna montaža Oliviera Buggea Couttéa vješto gradi ritam koji se kreće između napetih dijaloga i tihih, kontemplativnih trenutaka, dok hipnotička glazba poljske skladateljice Hanije Rani savršeno podcrtava unutarnja stanja likova. "Sentimentalna vrijednost" je film u kojem je svaki tehnički element podređen priči i emociji, stvarajući cjelovito i duboko potresno iskustvo. Zbog svega toga, on nije samo film godine, već remek-djelo koje zaslužuje najviše priznanje Akademije.