Deset drama, jedno Odbrojavanje

Odbrojavanje. Nije li to ono čime smo se svi bavili devedesetih, očekujući novo stoljeće i tisućljeće? Milenarističko očekivanje dramatičnih (društvenih) promjena proteklo je neprimjetno, jer “novo nije došlo, a staro nije prošlo”. Listajući blistavu “Antologiju suvremene hrvatske drame” što ju je za potrebe i u nakladi Zagrebačke slavističke škole, a poslije jedne šetnje Dubravom na nagovor voditelja Škole Krešimira Bagića, sačinio Leo Rafolt – između crnih korica uočavamo deset mukotrpnih uradaka četiri dramatičarke i šest dramatičara.

Najmlađa je među njima Tena Štivičić, a najstariji Boris Senker, pa tako Rafolt, mladi (1979) oštroumni profesor na Filozofskom fakultetu, svjedoči svoj beskompromisni otpor bilo kakvom generacijskom šovinizmu. Uvrstio je u svoju antologiju i svojevrsni dramski vrtuljak 20. stoljeća, “Frietzspiel” Borisa Senkera (1947) i travestiju tek godinu dana mlađeg Milka Valenta “Gola Europa” i posve pjesničku tvorbu Ivane Sajko “Žena-bomba” što je tek nedavno (ZKM) potvrđena na domaćim pozornicama kao izvrstan predložak za kazališno čitanje.

Osim Asje Srnec Todorović (“Odbrojavanje”), Lade Kaštelan (“Prije sna”), Mate Matišića (“Svećenikova djeca”), Filipa Šovagovića (“Ptičice”), Ivana Vidića (“Veliki bijeli zec”) i Tene Štivičić (“Nemreš pobjeć od nedjelje”) čije su drame pronašle mjesto i u izboru iz drame devedesetih Jasena Boke u izdanju Znanja 2002,  “Odbrojavanje” osim Senkerovih i Valentovih drama novost nalazi i u izostavljanju Dubravka Mihanovića čija je drama “Bijelo” našla svoje mjesto u Bokinu izboru.

Rado bismo među tim crnim koricama vidjeli i Mihanovićevu “Žabu”, jer i ona je odbrojavala devedesete. Ta je drama, osim toga, imala izuzetnu sreću da je pronašla svoga generacijskog redatelja (Franka Perković), kao jedina od spomenutih drama koje su na praizvedbama mahom imale nesreću da propadnu u sudaru s oprečnim redateljskim poetikama.

Rafolt je “Odbrojavanje” obogatio izvrsnim, utemeljenim i argumentiranim uvodom, važnim bilješkama o autorima i predstavama. Osobito je dragocjeno podsjećanje na presudnu ulogu Mire Gavrana (ITD i “Plima”) za nastanak i afirmaciju “četvrte” generacije hrvatskih dramatičara.

Svakako i Gavranova odsutnost u Antologiji suvremene hrvatske drame začuđujuće je svjedočenje o tome kako u životu, u dramama, a naposljetku i u antologijama, govor (ili još više šutnja) o odsutnome prijelomnica je (dramskog i društvenog) sukoba. Sad kad je “Odbrojavanje” uspješno ukoričeno, možemo se nastaviti baviti “rasutom neukoričenom bašćinom”.