Ima li opera budućnost? Do kada će ta skupa kazališna forma izdržati prije nego što izdahne, skupa sa svojim posljednjim gledateljem u pustom gledalištu?
Svako malo negdje netko postavi takvo pitanje. Dobro, ja sam izmislio ovu katastrofičnu sliku o izumiranju cijelog umjetničkog žanra skupa s publikom, ali samo zato što bi se po učestalosti pitanja o budućnosti opere doista moglo zaključiti kako već danas opera tavori pred polupraznim gledalištima sa sijedim i ćelavim glavama u njima.
Kazališni “fake news”
Međutim, sva takva predviđanja, kao i inače ono što je postalo globalni fenomen i pošast pod nazivom “fake news”, daleko su od istine i izviru samo iz potpune neobaviještenosti i tuposti njihovih autora. Istina je da se opera suočava s problemima kao i sve grane umjetnosti suočene s rezanjem troškova namijenjenih kulturi. Ali, istovremeno i upravo baš zato, opera je područje na kojem bujaju umjetnička kreativnost i mašta. O vitalnosti i prestižu operne umjetnosti svjedoče i brojne posljednjih desetljeća sagrađene operne kuće, nerijetko remek-djela suvremene arhitekture. Međutim, ima smisla postaviti jedno drugo pitanje: kakva će biti opera u budućnosti? Na to pitanje već dvadeset godina, otkako postoji, svakog lipnja pokušava odgovoriti i međunarodni operni festival “Bartók plus” u mađarskom gradu Miskolcu, u kojem sam nedavno imao priliku osobno se uvjeriti kako zadovoljnu publiku nalazi i romantična melodioznost arija iz 19. stoljeća, kao i opore disonance suvremenih djela koja obrađuju teške i aktualne teme. Tako je ove godine u međunarodnoj koprodukciji u Miskolcu prvi put u mađarskoj prikazana opera “Zlatni zmaj” (The Golden Dragon) Pétera Eötvösa, mađarskog skladatelja svjetske slave. Opera nastala prema istoimenoj drami Rolanda Schimmelpfeninga razotkriva okrutan svijet iza kulisa nekog azijskog restorana na Zapadu u kojem će “malog od kuhinje”, zato što je “ilegalac” bez prava na postojanje, a kamoli zdravstvenu zaštitu, jedna obična zubobolja koštati života. Malo je tko ostao nedirnut i nepotresen izvedbom “Zlatnog zmaja”.
Drugo suvremeno djelo koje je u Miskolcu imalo svjetsku premijeru potpuno je oprečnog karaktera. Naime, na natječaju simboličnog naziva “Ključ budućnosti opere”, čijim je žirijem predsjedao upravo Péter Eötvös, festival je izvedbom nagradio operu “Nora” austrijskog skladatelja Albina Friesa koji budućnost žanra vidi u povratku u prošlost skladajući u maniri kasne romantike, uključujući odabir sladunjave teme umjetnika u potrazi za ljubavlju. Mali žiri nas inozemnih novinara u Miskolcu složno je presudio da je veliki trud vrlo solidnog domaćeg ansambla bio uglavnom uzaludan jer su to što Fries pokušava mnogo bolje od njega već odavno napravili majstori koji su mu nedostižni uzori.
Traže se izvrsnost i strast
Ipak, treba reći da je i “Nora” dobila sasvim solidne ovacije domaće publike, ali ipak ne tolike kao remek-djelo glazbene moderne, vrlo teška i zahtjevna jednočinka “Dvorac Modrobradog” Béle Bartóka, u fantastičnoj izvedbi Mađarske nacionalne filharmonije. Ipak, veliko finale festivala bila je vrlo uspješna i uvjerljiva produkcija Mascagnijeve “Cavallerije rusticane” u ambijentu šumovitog proplanka iznad grada s crkvicom i velikim raspelima, s odličnim ozvučenjem koje nije nagrdilo jednu od najmelodioznijih i najljepših opera talijanskog verizma.
Ova operna revija u Miskolcu samo je jedan od primjera i dokaz vitalnosti opere, čija je tajna upravo u njenoj raznovrsnosti, suživotu prokušanih velikih djela klasičnih majstora s modernim, a ponekad i zastarjelim glazbenim i scenskim eksperimentima. Uvjet za uspjeh i sretnu budućnost bio je i još uvijek je isti: izvrsnost i strast u izvedbama koje će uvijek privlačiti i oduševljavati publiku.•