Arhitekticu Miju Petričević šira javnost upoznala je kao glumicu u filmu Hane Jušić "Ne gledaj mi u pijat". Slučajan susret i slučajna 'gaža' rezultirali su nizom međunarodnih i domaćih nagrada za tu izvedbu, no glumu je ostavila malo, ali ne i sasvim, po strani. Bavi se primarno arhitekturom pa primjerice upravo ona potpisuje izgled popularnog zagrebačkog Boogie Laba, a svestranost njezine kreative do 5. svibnja možemo upoznati i na izložbi "60 sekundi Dalmatinke" otvorenoj u Galeriji Kranjčar. Osmišljena je kao interaktivno iskustvo koje istražuje težinu svakodnevnih uvreda, predrasuda i komentara s kojima se žene susreću. Iz prizme identiteta, ljepote i ponašanja, ističe kako stalna izloženost verbalnim komentarima i društvenim pritiscima oblikuje, iskrivljuje i na određeni način narušava ženski identitet, dok društvo takve obrasce često prihvaća kao nešto "normalno", pa čak i "dobro" za žene.
Dalmacija, iz koje autorica i dolazi, konkretno iz Splita, poznata je po svojoj iskrenosti pa često tu istu iskrenost pretvara u grubu i nefiltriranu kritiku. U očima autorice Dalmacija postaje metafora modne piste na kojoj svi uzimaju pravo ocjenjivati žene. Prostorni koncept izložbe organiziran je u šest kružnih stanica, od kojih svaka predstavlja fazu suočavanja s različitim oblicima uvreda. Posjetitelj se kreće mračnim prostorom, gdje ga usmjerena svjetlost vodi od jedne stanice do druge. Svaka stanica sadrži zakrivljeno, izobličeno ogledalo te zvučnike iz kojih odjekuju uvrede, stvarajući snažan osjećaj introspekcije i nelagode. 'Genetika se malo poigrala sa tobon', 'Ravna si ka daska, dite drago, stavi nesto unutra', 'Još nemaš dicu?', 'Karijera ti je važnija od familije?', 'Pa nisi vise mlada za to cerce!', 'Muški ne vole žene šta puno misle'... samo su neke od 'normaliziranih' uvredljivih etiketa poznatih nam svima, a koje Mia Petričević tematizira na svojoj zanimljivoj i porukom važnoj izložbi.
Koji je bio osnovni osobni poriv za ovakvu vrstu izložbe?
Poriv je došao iz dugog promatranja svakodnevne komunikacije. S vremenom sam počela primjećivati koliko se iste rečenice ponavljaju i koliko ih svi izgovaramo gotovo automatski a da ih stvarno ne čujemo. U jednom me trenutku počelo zanimati što se događa kada se te rečenice izdvoje iz tog konteksta u kojem ih inače ublažimo humorom ili navikom. Kad ih tako ogoliš, postaju puno jasnije – i neugodnije. Izložba je nastala iz potrebe da se taj trenutak osvijesti. Ne kao reakcija, nego kao pokušaj da se prepozna obrazac dok se još događa.
Zašto ste se brojčano odlučili na 60 sekundi? Ima li tu neke simbolike?
Šezdeset sekundi djeluje kao kratak, gotovo zanemariv vremenski okvir, ali u tom vremenu može se izgovoriti niz rečenica koje imaju puno dulji učinak. Zanimala me ta disproporcija između trajanja i posljedice – koliko malo treba da nešto ostavi trag. Minuta je i univerzalna mjera vremena, svima razumljiva, pa time i koncept postaje neposredniji. Ujedno funkcionira kao petlja, jer se takvi komentari stalno ponavljaju i s vremenom postaju dio obrasca koji više ne preispitujemo.
Jeste li se i sami u životu naslušali rečenica koje na izložbi tematizirate, naoko bezazlenih i normaliziranih, ali nasilnih? I kako je to možda ponekad utjecalo na vaše samopouzdanje?
Jesam, i to je zapravo neizbježno ako odrastaš u takvom okruženju. U trenutku ih često ne doživiš kao nešto ozbiljno jer dolaze upakirane u humor ili "dobronamjernost", ali se s vremenom nakupe. Kod mene se to nije manifestiralo nekim jasnim padom samopouzdanja, nego više suptilnom sumnjom – osjećajem da su drugi sigurniji, sposobniji ili "točniji" od mene. Tek kasnije sam shvatila koliko takve rečenice oblikuju unutarnji glas i koliko toga zapravo nije naše.
Osobno mi je uvijek smetalo što takvi komentari najčešće ne traže odgovor, oni vas naprosto definiraju, a posebice zato što ste kao žena 'predodređeni' da to trpite. Čini li vam se da toga doista ima više u Splitu (Dalmaciji) gdje ste odrastali ili je zastupljeno svugdje?
Mislim da je mehanizam potpuno univerzalan. Dalmacija je moj kontekst i o njoj mogu govoriti iz osobnog iskustva, gdje su ti obrasci možda direktniji i glasniji. Drugdje su često suptilniji, ali princip je isti – društvo komentarima regulira pojedinca. Razlika je više u tonu.
Često na te ubode žene reagiraju sarkazmom i humorom, je li to u biti samo obrambeni mehanizam?
Da, u velikoj mjeri jest obrambeni mehanizam. Sarkazam i humor često su najbrži način da se zaštitiš u trenutku kad te nešto pogodi a da to ne pokažeš izravno. Time se zadrži kontrola i distanca. Problem je što to lako postane automatizam i dio istog obrasca koji ti zapravo smeta.
Hoće li Splićani imati prilike vidjeti izložbu?
Voljela bih da se to dogodi jer projekt iz tog prostora i proizlazi. Split bi bio najprirodniji kontekst za njegovo daljnje razvijanje, ali i najosjetljiviji. Ako do toga dođe, važno mi je da to ne bude samo još jedno postavljanje, nego stvarni susret s gradom i ljudima koji su, na neki način, već dio tog rada.
Izložba omogućuje da posjetitelj ne 'gleda' problem, nego da se kroz njega kreće. Mislite da će tako poruka jače odjeknuti? Kakvu se spoznaju nadate da će posjetitelji ponijeti s vaše izložbe?
Mislim da ima potencijal jer ukida sigurnu distancu. U klasičnom postavu promatraš, dok ovdje ulaziš u prostor i krećeš se njime. Time se iskustvo ne zadržava samo na razini razumijevanja, nego postaje i tjelesno, što ga čini direktnijim.
Jedino što se bojim da oni koji koriste rečenice kojima se bavite nisu najčešće i publika galerija pa poruka do njih neće ni doći? Ili se varam, možda svi nesvjesno ipak nekad koristimo vokabular koji tematizirate?
Ne mislim da postoji jasna podjela na publiku i one koji to rade. Takav je vokabular prilično normaliziran i svi ga u nekom trenutku koristimo, često nesvjesno. Zato mi nije cilj da poruka dođe samo do neke specifične skupine, nego da se ljudi u tome prepoznaju. I ako se dogodi taj trenutak prepoznavanja, makar i nakratko, to već mijenja način na koji nešto dalje izgovoriš ili čuješ.
Vrlo ste svestrani. Što vam je trenutačno baš prvi posao? Arhitektura? Na čemu trenutačno radite?
Primarno se bavim arhitekturom, ali ne isključivo u klasičnom smislu projektiranje zgrada. Više me zanima kao širi okvir rada s prostorom, pa se to prirodno prelijeva i u scenografiju te izložbene projekte.
Što je s glumom, je li to bio vrlo uspješan izlet ili?
Bilo je par izleta u različitim projektima. Ne bavim se time aktivno, ali mi je i dalje zanimljivo pa ta vrata ostavljam lagano otvorena.
Zato živite s glumcem Admirom Šehovićem. Sa svojim partnerom živjeli ste u tri države, je li vam sada Zagreb baza?
Da, Zagreb je trenutačno baza meni i Admiru. Ovdje smo nekako našli svoj ritam.