Cocco Bill je karikaturalni strip-junak kojeg je stvorio talijanski crtač Benito Jacovitti. Od prve objave u ožujku 1957. godine postao je jedan od najprepoznatljivijih i najduhovitijih junaka talijanskog stripa, a njegove su pustolovine poslije doživjele i televizijske prilagodbe.
Serijal obiluje parodijama klasičnih vestern-motiva: šerifima grubih manira, tučnjavama u salunu, napadima na diližanse, pokušajima linča i susretima s indijanskim plemenima čiji izmišljeni jezici zvuče kao komične varijacije talijanskih dijalekata. Jacovitti te motive pretvara u brzu, nadrealnu i karikaturalnu komediju.
Cocco Bill već desetljećima osvaja čitatelje neobičnom mješavinom vestern-parodije, apsurdnog humora i prepoznatljive sklonosti kamilici. Riječ je o parodiji kaubojaca ispisanoj u znaku neuništivog humorističnog delirija, odnosno najčišćeg i najrazuzdanijeg nonsensa.
Njegov konj Trottalemme – ime koje doslovno znači “kaskaj polako” – nije obična životinja. Razmišlja poput čovjeka, puši cigarete, pije tekilu i noću sanja, čime dodatno pridonosi neobičnom, grotesknom svijetu u kojem se odvijaju Cocco Billove pustolovine. U nekim se pričama pojavljuje kako jede špagete s umakom od rajčice, a u animiranoj seriji upravo je to postalo njegovo omiljeno jelo.
Benito Jacovitti, crtač i scenarist rođen 1923. u Termoliju, u pokrajini Campobasso, tijekom cijele duge karijere uvodio je čitatelje u svoj razigrani, nadrealni i kaotični svijet prepun kockica, pribadača, salama u tenisicama, riba, glista, češljeva, oglodanih kostiju i zakrpanih čarapa. Stranice Cocco Billa obiluju bizarnim detaljima. Među njima su salame, katkad čak i s nogama, crvi s nogama i šeširima, riblje kosti koje se često pojavljuju uz autorov potpis, konji s dvije noge koje jašu ljudi s četiri noge te niz drugih duhovitih čudnovatosti. Kad god ga je netko upitao zašto svoje stripovske vinjete ispunjava detaljima gotovo do posljednjeg milimetra, Benito Jacovitti odgovorio bi s lukavim osmijehom: “Zato što ne volim ništa bacati. Čak ni papir.” U tom prostoru bez praznina nastajali su i razvijali se svi njegovi najpoznatiji likovi.
Pravi prodor u široku popularnost Jacovitti, koji se katkad potpisivao kao Lisca di Pesce, a češće kao Jac, ostvaruje s Cocco Billom, likom stvorenim 1957. za Il Giorno dei Ragazzi, stripovski prilog dnevnika Il Giorno. Cocco Bill ubrzo postaje iznimno popularan, toliko da mu se pripisuje i mogući utjecaj na Sergia Leonea i film “Za šaku dolara”. No tko je zapravo Cocco Bill?
Cocco Bill zvijezda je parodijskog vestern-stripa smještenog u zamišljene predjele američkog Divljeg zapada. Riječ je o naglom revolverašu koji, umjesto viskija, pije čaj od kamilice. Kad ga zbog toga ismijavaju, Bill obično odgovara burno i bez mnogo strpljenja. Ipak, iza njegove prijeke naravi krije se pozitivan junak: Cocco Bill uvijek staje na stranu pravde i pomaže predstavnicima zakona u hvatanju prijestupnika i bandita. Cocco Bill je vješt revolveraš i branitelj zakona, uvijek spreman krenuti u potjeru za razbojnicima na leđima svojega konja Trottalemmea.
Priče su često oblikovane kao vinjete iz nadrealnog američkog Zapada, a pojedine se epizode događaju i u drugim krajevima, primjerice u Kanadi ili Meksiku. Najčešće Cocco Bill stiže u novi grad i ondje se suočava sa zadatkom, nevoljom ili misijom koju mu povjeravaju lokalne vlasti. Među njegovim čestim protivnicima nalaze se Bunz Barabarunz i sedmorica braće Kuknass, dok se u pričama pojavljuje i osebujna Osusanna Ailoviù, zaljubljenica čije osjećaje Cocco Bill ne uzvraća.
U članku objavljenom u albumu iz 1962., koji je okupio njegove prve priče, opisan je kao “neobičan lik kojeg svi poznaju, ali malo tko zna odakle dolazi i kamo ide, tko je zapravo: šerif, vladin agent, privatni detektiv, pustolov ili jednostavno netko tko uvijek traži nevolje”. Uz iznimno pametnog konja Trottalemmea, Cocco Bill prolazi Divljim zapadom, uvijek spreman šakama ili mecima odgovoriti svim sumnjivim tipovima na koje naiđe. Nagao i zajedljiv, ali odan i velikodušan, kako priliči pravom kauboju, ima prepoznatljiv uzvik (“Mondo pistola!”) i jednako prepoznatljivu naviku: piti kamilicu kako bi smirio živce. U njegovu bezvremenskom Divljem zapadu mašta ne poznaje pravila, pa su i poslovice skrojene po mjeri: “Ako je bizon bijesan, ne staj mu sprijeda”, “Ako nisi brz na pucanju, ne idi na Divlji zapad”, “U salunu se tuku i mršavi i debeli!”
Jacovitti je u intervjuu za Corriere della Sera 1992. duhovito odbacio prigovore o nasilju u vestern-pričama, podsjećajući da se u njegovu svijetu mrtvac nakon nekoliko salto-pokreta sam smjesti u sanduk i odšeta prema groblju. Upravo je takav apsurdni humor postao zaštitni znak serijala.
Pratiti Cocco Billa, ukratko, ne znači izlagati se ozbiljnom riziku, osim možda opasnosti da se umre od smijeha. Jacovittijev vestern je Divlji zapad neselektivnog nasilja; na svakoj stranici lete meci ili barem šake. To je prikazano toliko pretjerano da je nemoguće shvatiti ozbiljno. Primjerice, smrtno ranjeni padaju na tlo ruku sklopljenih u molitvi.
Fizionomije svih likova općenito su “urnebesne”: preveliki nosovi, ruke i stopala; usta s ogoljenim zubima (Cocco ima neobičan fetiš da protivnicima puca u desni); divlje brade i frizure – i uvijek iznova predivno istaknute brade! Taj je Jacovittijev vizualni stil jedinstven i nepogrešiv te se urezuje u pamćenje svake vizualno osjetljive osobe.
Neki se zapleti čine zamjenjivima iako uspijeva stvoriti privlačne sporedne likove poput zaljubljene učiteljice Osusanne, koji također pokreću radnju. U drugim pričama tu funkciju ispunjava kukavički (i debeli) apaški poglavica, snalažljivi traper Bing Crocky, a u daljnjim doživljajima zabavljaju nas glumački nadareni prevarant Pepe, pametni šerif Chewing Gum, kralj zabiti Kapula King, pogrebnik Cad Aver i drvenonogi gusar kapetan Smog, koji se može kotrljati po palubi svojom protezom.
Pojavljuju se i zlikovci nalik pištoljima, ali oni rijetko dobivaju stvarnu razrađenost: mračni Donky Puma nosi povez preko oka, Big Boss iz četvrte priče ima divovska stopala, a zlikovac iz Ozarka ima štap-oružje kao trik pomagalo. Blijedi revolveraš Peter Zing (koji ne samo da može pucati nego i zlobno pljuvati) posebno je bizarna maštovita izvorna kreacija.
Pretpostavljamo da je Jacovitti poznavao Lucky Lukea, francuskog rođaka Cocco Billa koji je karijeru započeo deset godina prije. Paralele su neporecive: kauboj s cigaretom u ustima, koji puca nevjerojatnom preciznošću, luta Divljim zapadom u pratnji inteligentnog konja? To je Luckyjeva formula, koja tada, međutim, još nije bila oblikovana rukom scenarista Goscinnyja. Iako je već 1955. počeo pisati scenarije za crtača Morrisa, svoju je formu pronašao otprilike u isto vrijeme kad i Jacovitti.
Dok Goscinny i Morris ubrzo hvataju ritam i suočavaju svog junaka sa zanimljivim likovima (Daltoni, Jesse James, Calamity Jane, ruski princ, engleski plemić, glumačka družina…), Jacovitti je još uvijek zaglavljen u filmskom i televizijskom vestern-žanru i pokušava izvući svoju komediju iz poraza zlih trgovaca oružjem i spletkama sklonih stočara.
Ne može se zaobići Lucky Lukea, utjelovljenje duhovitog vesterna, za usporedbu s Cocco Billom u istom žanru. Tu se posebno ističe razlika u vrsti humora u svemiru Lucky Lukea. Morris i Goscinny usredotočuju se na unutarnji život svojih likova, njihovu psihologiju. U Lucky Lukeu nema dvoboja i pretjerane pucnjave u obračunima jer Luke pokušava nadmudriti protivnike psihološkim trikovima i domišljatošću. Jacovitti svog junaka radi s površnošću, slapstick pokretima i pretjeranom režijom prizora. On nudi nešto drukčiju vrstu humora, divljeg, otkačenog, dinamičnog i nesputanog, gdje je sve, pa i najbizarnije, moguće. Njegove pustolovine i danas čuvaju duh slobodne igre, apsurda i neiscrpne vizualne mašte.
Svijet u kojem se odvijaju pustolovine Cocco Billa nije realističan prikaz američkog Zapada, nego zbir prepoznatljivih elemenata iz vestern-filmova i stripova. Jacovitti ih preuveličava, izvrće i puni vizualnim gegovima, stvarajući prostor u kojem vrijede pravila apsurda. Zato Cocco Bill ostaje jedan od najprepoznatljivijih i najduhovitijih junaka talijanskog stripa. Ako je Lucky Luke odraz klasičnog kaubojca, Cocco Bill nosi dašak špageti vesterna.
Lik Cocco Billa pojavio se na stranicama časopisa Il Giorno dei Ragazzi 1957. godine, potom je 1968. prešao u Corriere dei Piccoli, a 1972. u Corriere dei Ragazzi, da bi 1978. dospio u katolički tjednik Il Giornalino, iz kojega će nestajati i ponovno se pojavljivati u više navrata, kao i izlaziti u drugim izdanjima.
Nakon Jacovittijeve smrti 1997. izradu novih priča preuzeo je ponajprije Luca Salvagno, službeni nasljednik autora, uz druge suradnike. Time je Cocco Bill ostao među čitateljima i nakon odlaska svojeg tvorca. Godine 2001. snimljena je animirana televizijska serija Cocco Bill od 104 epizode, svaka u trajanju od 13 minuta.
Cocco Bill je kod nas prvi put objavljen 1961. u zagrebačkom Plavom vjesniku, gdje je redovito objavljivan sve do 1967. godine. Poslije će biti objavljen u ZOV stripu i Strip magazinu, Vjesnikovim izdanjima. Objavljen je i u novosadskoj Panorami, Stripoteci te u Politikinom zabavniku, Denisu, Ćao almanahu Strip 81 i Rock 83.