"Otpusno pismo”, roman nedavno izašao u izdanju Hena coma (99 kuna), po mnogo je čemu literarno iznenađenje. U prvom je redu to svojom formom, pisan je naime isključivo u obliku e-maila. Drugo su iznenađenje njegovi autori – Ivica Ivanišević i Marina Vujčić, koji su priču o dvoje ljudi koji ponovno stupaju u kontakt nakon punih 30 godina napisali doslovno “četveroručno”. Priča je jednostavna: bili su mladi i zaljubljeni, maturanti, a zatim su se razišli i nisu se vidjeli punih 30 godina. Pod izlikom proslave mature ona ga traži i pronalazi...
Svatko od autora piše svoju dionicu priče, a i Ivanišević i Vujčićeva su u tome nadasve uvjerljivi jer dijele isto (zapravo blisko) vrijeme (i mjesto) odrastanja i posežu za svojim sjećanjima na mitsko doba mladosti. Tu ih posebno dobro razumiju čitatelji koji to doba i ta sjećanja dijele s njima.
Priča u jednom trenutku postane “prava ljubavna”, da bi već u idućem e-mailu skliznula u neke sasvim druge vode. Uvjerljivost je apsolutna dok sve ostaje u okviru dvoje ljudi, njihove prošlosti i eventualne budućnosti, ali kada se u sve upetlja i treća, zatim i četvrta osoba, gubi se baš ta životnost. Autori zapravo “hvataju” žal svakog čovjeka za svime što je propustio ili krivo napravio u mladosti. Šansa za “popravni ispit” važan je dio privlačnosti ovog romana jer svi bi je željeli dobiti. A tu je i vječna tema o tome imaju li ljudi na pragu pedesetog rođendana pravo na novi i ljubavni i životni početak. To što su ga Marina i Ivica svojim junacima oduzeli, ne bi trebalo spriječiti nijednog čitatelja u pokušaju da to pravo ostvari u svom životu, onom koji traje izvan stranica bilo čijeg romana?