U uzavreloj atmosferi Seville, dok grad pulsira u ritmu flamenca i slavlja tijekom travanjskog sajma, bogati i ugledni zemljoposjednik Don Matteo Diaz (António Vilar) susreće Évu Marchand (Brigitte Bardot) i njegov svijet se urušava.
Mlada, prkosna i magnetski privlačna plesačica, Éva je oličenje slobode i nesputane senzualnosti koja ga istog trena hipnotizira. Ono što započinje kao hir zrelog muškarca naviknutog da dobije sve što poželi, brzo se pretvara u mračnu i sveprožimajuću opsesiju. Redatelj Julien Duvivier vješto postavlja pozornicu za psihološki rat u kojem se uloge lovca i plijena neprestano izmjenjuju. Radnja je to filma “Žena i njezina igračka” iz 1959. koji večeras svakako pogledajte na HRT 3.
Éva, svjesna moći koju njezina ljepota i mladost imaju nad Don Matteom, uvlači ga u sadističku igru zavođenja i odbijanja. Ona ga financijski iskorištava, ali mu uskraćuje ono za čime on najviše žudi, tretirajući ga s prezirom i emocionalnom okrutnošću, baš poput bespomoćne igračke ili lutke - francuski “pantin” iz originalnog naslova filma. Njegov ponos se topi pod vrelim andaluzijskim suncem, a njegova reputacija i samopoštovanje nestaju u vrtlogu poniženja iz kojeg nema izlaza.
Brigitte Bardot u ovom je filmu više od glumice; ona je prirodna sila, utjelovljenje sirove, gotovo brutalne animalnosti koja dominira svakim kadrom. U trenutku kada se pojavi na ekranu, bosa, drska i veličanstvena u svojoj putenosti, jasno je da je ona ta koja ravna krajolikom, kako onim seviljskim, tako i onim emocionalnim. Kritičari su tada, a i danas, isticali da Bardot ne glumi zavodnicu - ona to jest. Njezina izvedba kulminira u legendarnoj sceni plesa gdje, gotovo naga ispod prozirnog šala, utjelovljuje sve ono što njezin lik predstavlja: iskušenje, opasnost i moć ženske seksualnosti koja je u stanju potkopati i najčvršće stupove patrijarhalnog društva. Iako su neki kritičari zamjerali da njezine glumačke sposobnosti blijede kada treba izgovoriti dijalog, njezina fizička prisutnost bila je toliko dominantna da je film postao nezaboravan upravo zbog nje. Njezin lik Éve, za razliku od fatalnih žena iz ranijih adaptacija, nije isključivo zlonamjeran; ona je mlada žena opijena novootkrivenom moći nad muškarcima, uhvaćena u igri čija pravila postavlja u hodu, što njezinu okrutnost čini još kompleksnijom i uznemirujućom.
Iako je danas film neodvojiv od imena Brigitte Bardot, put do njegove realizacije bio je trnovit, a sama produkcija rezultat tvrdoglavosti jedne žene - producentice Christine Gouze-Rénal. Ona je bila opsjednuta idejom da snimi novu verziju slavnog romana Pierrea Louÿsa iz 1898. godine i u glavnoj ulozi vidjela je isključivo Bardot, zvijezdu u strelovitom usponu. Zanimljivo je da je projekt prvo ponuđen legendarnom nadrealistu Luisu Buñuelu, koji je kao glavne glumce želio Mylène Demongeot i Vittorija De Sicu. Odbivši raditi s Bardot, Buñuel je napustio projekt, no priča mu je ostala u mislima te je gotovo dva desetljeća kasnije snimio svoje remek-djelo na istu temu, “Taj mračni predmet želje”.
Ulogu redatelja na kraju je prihvatio Julien Duvivier, jedan od velikana francuskog filma, iako bez velikog entuzijazma. Produkcija mu je nametnula snimanje u boji i Cinemascope tehnici, što on nije želio, ali je kao vrhunski tehničar iz formata izvukao maksimum, stvorivši vizualno raskošan film čije zasićene boje savršeno dočaravaju strast i vrućinu Andaluzije. Sama Bardot je u svojoj autobiografiji opisala kako atmosfera na setu, unatoč tome što su redatelja od milja zvali "Dudu", nije bila nimalo harmonična, a snimanje u Sevilli tijekom sajma bilo je iznimno naporno zbog nesnosnih vrućina.
“Žena i njezina igračka” peta je filmska adaptacija kultnog romana, a scenaristi su priču modernizirali i obogatili novim slojevima. Za razliku od izvornika, radnja je smještena u Španjolsku pedesetih godina, a scenarij uvodi pozadinsku priču o francuskim kolaboracionistima koji su nakon oslobođenja utočište pronašli u Francovoj ravnodušnoj državi. Tako je Évin otac, Stanislas (Jacques Mauclair), propali pisac koji preživljava pletući košare, dok njezina ogorčena pomajka Manuela (Lila Kedrova), bivša plesačica, bez srama želi prodati Évinu nevinost onome tko ponudi najviše.
Ovi sporedni likovi daju filmu dodatnu dimenziju i društveni komentar, prikazujući svijet poraženih i izgubljenih duša koje okružuju glavne protagoniste. Film je nakon premijere 1959. godine ostvario značajan komercijalni uspjeh u Francuskoj, privukavši gotovo 2,5 milijuna gledatelja i potvrdivši status Brigitte Bardot kao jedne od najvećih europskih zvijezda. Kritike su bile podijeljene: dok su jedni hvalili Bardotinu hipnotičku pojavu i Duvivierovu vizualnu vještinu, drugi su smatrali da je priča predvidljiva, a ton suviše melodramatičan. Ipak, desetljećima kasnije, film ostaje snažan dokument jednog vremena i fascinantan portret destruktivne moći strasti, zacementiran u filmskoj povijesti ikoničnom izvedbom žene koja je redefinirala pojam seksepila.