Austrijsko-izraelska kantautorica Timna Brauer večeras će na Muzičkoj akademiji u Zagrebu izvesti koncert pod nazivom "Flowers of the Orient" ("Cvjetovi Orijenta") posvećen židovskim glazbenim tradicijama iz srednjovjekovne Španjolske te Bliskog istoka. Kako stoji u najavi, riječ je o glazbi koja se rijetko se može čuti u Europi, a upravo zbog toga razgovarali smo s ovom iskusnom umjetnicom koja nam je otkrila nešto više o židovskim tradicijama iz različitih dijelova svijeta, svom nastupu na Eurosongu 1986., kada je s pjesmom "Die Zeit ist einsam" predstavljala Austriju, te o radu u muzeju njezina oca, poznatog austrijskog slikara Arika Brauera.
Večeras izvodite koncert pod nazivom "Flowers of the Orient", a na pozornici će vam se pridružiti i grčki galzbenik Jannis Raptis. Što publika može očekivati od nastupa?
Fokus će biti na židovskoj glazbi Orijenta, no prije svega, riječ je o sefardskoj tradiciji koja potječe iz srednjovjekovne Španjolske. Naime, Židovi su ondje živjeli stoljećima, sve do inkvizicije, a nakon protjerivanja iz Španjolske raselili su se diljem Mediterana, između ostalog i na područje Hrvatske, noseći sa sobom svoje glazbeno nasljeđe. Tijekom vremena ta se glazba miješala s drugim kulturama – židovske pjesme počele su se pjevati na grčkom, turskom i drugim jezicima, ali melodije su ostale prepoznatljivo židovske i upravo je to ono što mi je posebno zanimljivo. Koncert je, međutim, također vezan uz nasljeđe moje majke. Ona je Izraelka jemenskih korijena, a u Jemenu, gdje su živjeli moj djed i baka, još je i prije nastanka islama postojala velika židovska zajednica. Dakle, Židovi iz Jemena imaju vrlo staru tradiciju i iznimno bogatu glazbenu baštinu koju ću spojiti sa sefardskom.
Ova židovska glazbena tradicija danas se vrlo rijetko izvodi, posebice u Europi.
Tako je, a posebno bih istaknula jemensku židovsku glazbu, koja još uvijek nije dovoljno poznata široj publici. Sefardska glazba danas je nešto prisutnija, no kada se u Europi govori o židovskoj glazbi, većina odmah pomisli na klezmer i pjesme na jidišu, a moja je ideja kroz sve programe koje radim pokazati raznolikost židovske glazbe. Želim pokazati da ona nije samo europska, nego i orijentalna, arapska, a naposljetku, to je odraz mene same – ja sam pola-pola pa se mogu lako kretati između ta dva svijeta.
Živjeli ste u Beču, Parizu i Izraelu. Kako su sva ta mjesta utjecala na glazbu koju stvarate?
Pjevam na svim tim jezicima i duboko sam pod utjecajem svih tih kultura. Prve godine života provela sam u Parizu. Moj otac poznati je austrijski slikar Arik Brauer, no pedesetih i šezdesetih godina, zajedno s mojom majkom, diljem Pariza izvodio je izraelske pjesme, pa mogu reći da sam odrasla u atmosferi pariškog boemskog i umjetničkog života. Kasnije, kada smo se preselili u Beč, upoznala sam novi jezik, bečke pjesme, Schuberta, no uvijek je tu bila i židovska glazba moje majke; to je nevjerojatno bogato nasljeđe, a pitanje je bilo što ću učiniti s njim. Oduvijek sam znala da ću biti pjevačica, pjevala sam i prije no što sam progovorila pa nikada nije bilo pitanje hoću li pjevati, nego što ću pjevati, a odgovor se naposljetku sam nametnuo — pjevat ću sve. Moj sljedeći album, primjerice, bit će sastavljen od francuskih šansona koje sam sama napisala, a nakon toga planiram album s fokusom na tehniku jodlanja iz austrijskih Alpa, koju zatim koristim za izvođenje Gershwina, arapskih pjesama i židovske glazbe. Moj rad je, dakle, vrlo eklektičan.
Imate li omiljeno mjesto na kojem ste živjeli?
Teško se odlučiti. Zapravo sam željela ostati živjeti u Francuskoj jer sam obožavam Pariz, međutim, krajem osamdesetih vratila sam se u Beč jer sam 1986. predstavljala Austriju na Eurosongu. To me učinilo prilično poznatom, počela sam dobivati mnogo angažmana i sve sam više vremena provodila u Austriji, pa bih rekla da sam u suštini Europljanka, no moje je srce ipak na Orijentu – kada sam u Izraelu, emocionalno se osjećam kao kod kuće, iako je kultura prilično drukčija.
Spomenuli ste Eurosong. Kakvo je iskustvo bilo predstavljati Austriju te 1986. godine? Jeste li ikada poželjeli ponovno sudjelovati na Eurosongu?
Zanimljivo je da sam tada još bila studentica muzikologije na Sorbonni u Parizu, studirala sam jazz, klasično pjevanje i indijsku glazbu; sve što sam radila, dakle, bilo je daleko od pop glazbe. Nisam se sama prijavila za Eurosong niti sam razmišljala o tome da budem dio tog svijeta, no austrijska televizija jednostavno me nazvala i pitala želim li ih predstavljati na natjecanju. Isprva sam oklijevala, prvenstveno zbog toga što sam se bavila potpuno drugačijom glazbom, no oni su rekli kako žele upravo mene jer im se sviđa moj način pjevanja. Naravno, bila sam mlada, željela sam izgraditi veliku karijeru pa sam pomislila da je to prilika koja se ne propušta i nikad nisam požalila zbog toga, no bio je to, recimo, jednokratan izlet u svijet Eurovizije i pop glazbe.
Što mislite o ovogodišnjem Eurosongu - o pobjednici, hrvatskoj pjesmi i izraelskom predstavniku? Treba li Izrael nastupati na Euroviziji?
Smatram da umjetnost jest politična, ali umjetnik prije svega predstavlja svoju umjetnost. Izraelska pjesma bila je zaista izvrsna i ne govorim to zato što sam djelomično Izraelka. Jednostavno mislim da je - ako je riječ o čistom natjecanju pjesama - ta pjesma zaslužila pobijediti i drago mi je da je publika, iako je danas antisemitizam vrlo prisutan u brojnim dijelovima svijeta, prepoznala pjesmu zbog nje same. Protiv sam bojkota umjetnika; ja sam umjetnica i ne želim biti bojkotirana samo zato što mi je majka Izraelka, to mi jednostavno nema smisla - ja nisam Netanyahu, niti je moja majka. U svijetu se događaju mnoge strašne stvari, no umjetnici uglavnom zagovaraju mir i uglavnom se nalaze na lijevoj strani političkog spektra. I danas surađujem s palestinskim kolegama na projektima koji promiču mir i bilo bi potpuno besmisleno i kontraproduktivno bojkotirati takve projekte samo zato što je jedan od sudionika Izraelac. Ako doista želimo razumijevanje među narodima, mir i ljubav, onda takve projekte treba podržavati, a ne bojkotirati.
Što se tiče pobjedničke pjesme, bila je vrlo dobra. Hrvatska, međutim, gotovo svake godine, pa tako i ove, donosi vrlo kvalitetne pjesme na eurovizijsku pozornicu i smatram da ovdje postoji jako puno talenta.
Osim glazbom, bavite se i likovnom umjetnošću te vodite muzej svog oca u Beču.
Tako je. Moje dvije sestre i ja odrasle smo u izrazito umjetničkom i glazbenom okruženju i oduvijek smo se bavile umjetnošću. Najmlađa sestra kazališna je redateljica, pjevačica i plesačica, druga sestra živi u Izraelu i izvrsno slika, iako se time ne bavi profesionalno, no sve tri oduvijek smo crtale, slikale, izrađivale skulpture... To nije bio profesionalni poziv, već nešto što smo radile iz ljubavi, međutim, prije petnaestak godina otac me pitao želim li voditi njegov muzej koji je izgradio na posjedu svoje vile u Beču. U početku sam bila nesigurna jer, kao glazbenica, stalno putujem i imam puno obveza, no naposljetku sam ipak odlučila pokušati. Vrlo brzo shvatila sam koliko ljudima znači posjet muzeju te kako odande odlaze s osmijehom i zahvalnošću, a to je nešto što vam, kao voditelju, neizmjerno puno znači. Danas, nažalost, više nemam vremena za rad u muzeju jer gotovo svakoga dana imamo organizirana stručna vodstva, pa je taj posao sada preuzela moja kći Yasmin. Tako je muzej postao pravi obiteljski projekt, danas ga vodi već vodi treća generacija.
Kako vam se sviđa Hrvatska?
Obožavam Hrvatsku i prilično je dobro poznajem jer sam između 2000. i 2010. gotovo svakog ljeta nastupala na festivalima duž hrvatske obale. To je uvijek bilo posebno iskustvo. Publika je sjajna, hrana je izvrsna, atmosfera je prekrasna i uvijek sam se veselila tim nastupima. Jako sretna što sam se sada ponovno vratila u Hrvatsku.
Koliko dugo ostajete i kakvi su vam daljnji planovi?
Nažalost, stajem samo do sutra, već me čekaju novi koncerti u Austriji. Nastupam, naime, u jednoj sinagogi u blizini Beča i pripremam dječji program s pjesmama iz različitih europskih zemalja, a ideja je da publika pjeva zajedno sa mnom, točnije da kroz glazbu zajedno proputujemo Europu i pjevamo bez obzira na jezik kojim govorimo.