Birokratski harakiri

Ljudi moji, je li to moguće? Još prije dva dana splitski se HNK zaklinjao u umjetničke slobode, štitio autorski rukopis mladog Olivera Frljića, redatelja Euripidovih “Bakhi”, i davao mu odriješene ruke da diže prašinu predstavom provokacije, da uzburka uštogljenju hrvatsku teatarsku scenu (jer o tome će se pisati), a dan uoči premijere učinio je birokratski harakiri, gotovo nezabilježen u povijesti hrvatskog teatra.

Hoćemo se poigrati uvoznim rješenjima, imitirati svijet, biti avangarda u svakom smislu, a kad tamo, za takav umjetnički stil nemamo petlje! Previše je to za niski prag umjetničke hrabrosti svakog pa i splitskog establišmenta, koji je, slikovito rečeno, želio i stisnuti i prdnuti.

Doda li se svemu tome začin neizbježne politike, ruke vezane političkim dugovima i nenapisanim i nepotpisanim dogovorima i ugovorima, jasno je što je dovelo do skandala koji će dugo puniti stranice (ne)kulture.

Ne znamo bi li predstava bila dobra ili loša, bi li publika bila šokirana, ljuta, nezadovoljna ili oduševljena, ali je bjelodano jasno da je odgovorna osoba – zašto ne reći ime ravnatelja Milana Štrljića – zagrizla u tvrd orah, u prevelik zalogaj za koji nije dorastao. Pojela ga je priželjkivana prejaka provokacija, ali, eto, za nju nije imao dovoljno hrabrosti.