Gledati djecu koja su prisiljena prebrzo odrasti uključuje i posebnu razinu tuge i žaljenja za njihovim prisilno izgubljenim djetinjstvima. Gledati život iz perspektive te djece uključuje pak i posebnu razinu zrelosti i mišljenje kako su tako mali i mladi već shvatili kako svijet i život funkcioniraju – okrutno i nepravedno. Upravo je sve to i više nego jasno vidljivo u sjajnoj drami “Bird”, koju potpisuje redateljica Andrea Arnold. Baš kao i njezin film “Akvarij”, i “Bird” donosi priču o odrastanju u disfunkcionalnoj sredini u kojoj žive ljudi s društvenih margina.
U središtu priče je tinejdžerica Bailey (Nykiya Adams), koja sa svojim ocem Bugom (Barry Keoghan) i polubratom Hunterom (Jason Buda) živi u, eufemistično je reći, okruženju bez pravih uvjeta. Junakinje oba filma ne pokušavaju pobjeći od svog života, ali u kaosu u kojem jesu svejedno ostavljaju mjesto nadi. Baileyin dom su neuredne prostorije u kojima vise najloni, krase ih išarani zidovi, prljavština, vreće za spavanje umjesto toplog kreveta. Oni su, zapravo, skvoteri. U svemu tome njihov otac – koji ih je dobio dok je i sam bio tinejdžer – dovodi djevojku s kojom je tri mjeseca i govori da će se tu subotu vjenčati. Bailey to doživljava kao kraj svog koliko-toliko normalnog mikrokozmosa.
I kako to obično biva, nijedna nevolja ne dolazi sama. Tako, osim briga i problema koje doživljava s ocem, Bailey se brine što će biti i s njezinim mlađim bratom i dvjema sestrama koji žive s njihovom majkom na drugom kraju grada u jednako lošim uvjetima kao i ona sama. U životu koji je pun droge, kriminala, nepostojanja perspektive; u kojem je prisiljena na potpuni gubitak dostojanstva i na brige koje ne bi trebala brinuti jedna 12-godišnjakinja, Bailey susreće Birda (Franz Rogowski), neobičnog stranca koji dolazi u grad potražiti svoju obitelj. Bird je potpuna suprotnost Bailey. Povučen, miran, u njemu nema revolta ni potrebe za otporom. On nosi suknju i pleše kroz polje. Ili pak stoji na vrhu zgrade i gleda kako život izgleda iz te perspektive. Bird je osoba gotovo forrestgumpovskih osobina – do ganuća je dobroćudan. Ipak, povezuje ih empatija i vrlo brzo se njihovi životi isprepletu. Bailey odlučuje da će mu pomoći pronaći obitelj, a Bird je njoj samo svojim bivanjem već dovoljan lučonoša u životu. Radnja filma svoj vrhunac doživljava kada Bailey odluči (pokušati) spasiti sestre i brata iz ralja nasilništva za koje je ponajviše odgovoran dečko njezine majke. Upravo se tada javljaju fantastični elementi koji su tako suptilno i organski ukomponirani u ostatak priče. U svemu tome posebno je famozno pojavljivanje Franza Rogowskog. Njegova je uloga tiha, samozatajna, gotovo marginalna, a u svojoj sirovoj, ali dirljivoj nježnosti koju donosi u liku Birda jedna je od ljepših filmskih pojava kojima se može svjedočiti.
Dječji, SAD, 109 min Režija: Marc Webb Glumci: Rachel Zegler, Emilia Faucher Čak i ako se izuzme sav “woke” koji već svima izlazi na nos, a zbog kojeg mnogi napadaju posljednju ekranizaciju “Snjeguljice”, ovaj film izgleda kao da je neki ne baš najinteligentniji AI alat pomiješao jednu od najpoznatijih priča braće Grimm, mjuzikl inspiriran Broadwayem i modernu tehnologiju pa je proizvod potom izradio Temu, s kojeg su ga gledatelji naručili. I vrlo se brzo pokajali. Bezlična glazba koja ni po čemu nije posebna ni prepoznatljiva (iako, pored hrpe generičkih pjesmuljaka, lijepo je bilo čuti dijelove originalne melodije iz animirane “Snjeguljice” iz 1937. godine), gluma koja je toliko mlaka i bezdušna, gotovo pa trećerazredna, CGI patuljci koji, iako je cijeli uradak sam po sebi već kaotičan, dođu kao šaka u oko… Nevjerojatno je, zapravo, koliko je teško u “Snjeguljici” Marka Webba pronaći barem neki detaljčić koji bi valjao i za koji bi se vrijedilo uhvatiti. Još je nevjerojatnije da je riječ o osobi koja je nakon jedne od najsimpatičnijih romantičnih komedija – “500 dana ljeta” – uspjela napraviti baš ovoliki flop. Najiskrenija preporuka za “Snjeguljicu” o kojoj se toliko pričalo bila bi – obavezno preskočiti gledanje.Snjeguljica (Cinestar)
