Prije točno dvije godine baš mi je bivši kazališni kritičar Večernjeg lista Želimir Ciglar javio vijest o smrti modne i likovne kritičarke Večernjaka Ane Lendvaj. A u utorak 27. veljače iznenada je preminuo i Želimir Ciglar, kritičar, publicist, zaljubljenik u gitaru i voditelj kazališne djelatnosti u Centru za kulturu Trešnjevka. Idealist među neidealistima i idealist u vrijeme koje nipošto nije idealističko. Želimir je rođen u Zagrebu 1962. godine. Studirao je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a diplomirao hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Neobjavljeni roman
U Večernjem listu bio je lektor, a potom dugi niz godina kazališni kritičar. Znanje mu je 1999. objavilo dječji roman “Decameron za golobrade pustolove” za koji je dobio nagradu Mato Lovrak. Ciglar je bio i suradnik časopisa The Bridge/Most, pisao je kazališne kritike i za Vijenac i brojne druge časopise i novine. Bio je član Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa i Hrvatskog novinarskog društva. Od 2009. godine bio je lektor hrvatskog jezika i književnosti na Filološkom fakultetu Blaže Koneski u Skoplju gdje ostaje dvije godine te uz prof. dr. Ljubomira Spasova objavljuje Malu makedonsko-hrvatsku čitanku. Radio je na romanu “Šutnja” koji nije objavio.
U Centru za kulturu Trešnjevka okupljao je kazališne umjetnike u rasponu od Ivice Boban do Ivice Kunčevića, blisko surađivao s neovisnim kazališnim družinama i glumcima organizirajući kazališne programe i za djecu i za odrasle. Prije samo nekoliko mjeseci u Centru pokrenuo je program Prozor/prizor. Za prvu priredbu svoju pjesmu “Bog je kišobran” darovao je Vjeran Zuppa, a Irena Frantal darovala je kolaž. I pjesma i kolaž mjesec su dana bili izloženi u izlogu CeKaTea.
Zaljubljenik u gitaru
Još kao dijete glumio je u seriji Radio-televizije Zagreb “Prijatelji” na tekst Mate Lovraka u režiji Marija Fanellija. Kada je bio lektor u Skoplju, na svom je blogu zapisao: “Novcem od nagrade Lovrakove kupih gitaru i sada sam sobni gitarist. Kad se u domaju vratim iz tatkovine bit ću ulični gitarist. Uostalom, s ceste i dolazim, iz zagrebačke Dubrave! Predgrađa su sva nalik jedno drugom. Više sam čestitih ljudi sreo na ulici nego na crvenim tepisima. Ali ima ih, samo se skrivaju.” Zbogom, dragi i čestiti prijatelju.