Na stolu je ležalo pismo. Stiglo je izdaleka. Na komodi je svjetlucala plastična jelka urešena šarenim kuglicama, lampicama i bombonima. Pred njom na tanjuriću obrubljenom zlatnim ornamentima, ostatak davno razbijenog servisa, bio je odložen skromni kolačić i šalica vrućeg čaja. U malenu stanu je toplo, ali ona osjeća hladnoću u kostima. Ruke i noge su ledene i ništa ih ne može ugrijati. Ponovno je otvorila pismo, pažljivo i polagano kao da obavlja neki svečani obred. Čitat će ga po stoti put.
*
Bliži se ponoć, a ona je sama u Badnju večer ‒ sama s pismom iz daleke Australije. Marko ju je napustio prije pet godina, iznenada. Srčani udar dokrajčio je jedan dugovječni brak pun topline i međusobnog razumijevanja. Njegova smrt usidrila se i u njezinoj duši. Erik je pošao za svojim snovima. Ima tome već deset godina. Kao uspješni programer lako je našao dobar posao i sada živi u Sydneyu, gdje se oženio simpatičnom Australkom – barem je to bio njezin dojam koji je stekla u kratkom posjetu toj udaljenoj zemlji. Suzy se uvijek smiješila, a drugo im i nije preostajalo kad nisu ni o čemu mogle razgovarati. Suzy je od hrvatskoga znala samo nekoliko riječi, a ona engleski nikad nije naučila.
Pogledom je obuhvatila policu s knjigama na kojoj oduvijek stoji Erikova čizmica, simbol njegova kretanja i lutanja prostranstvima svijeta. Sačuvala ju je za uspomenu. Nije je se odrekla ni deset godina nakon što je njezino mezimče napustilo dom. To je sve što joj je od njega ostalo. Obećavao je da će se vratiti nakon dvije pa nakon tri godine, a onda se to oduljilo i postalo trajno stanje odsutnosti. Nije mu zamjerala. Takav je život. Otišao je u potrazi za srećom.
Gutnula je čaj. Učinio joj se gorak, bez meda. Na jelki su veselo žmirkala malena svjetla, a odnekud iz susjedstva dopirala je pobožna božićna melodija. Približavala se ponoć. Sat na zidu otkucavao je dvadeset i tri sata. Što se sada događa tamo u Sydneyu. Kako su Erik i njegova mala obitelj? Odlaze li oni na polnoćku ili su odavna zaboravili Boga? Ondje je već nastupio Božić. Njima je već jutro. Oni će je sigurno zvati da joj čestitaju, kao što su to uvijek činili. Zato će ona ostati budna i čekati.
*
Dok je Erik bio dijete, običavali su ga Marko i ona povesti sa sobom na saonicama u crkvu na polnoćku. Bilo je i drugih roditelja koji su došli s djecom koja su se radovala što jedanput u godini mogu s odraslima ostati dokasno. Tih je godina snijega bilo u izobilju, ali i to se promijenilo. Zabundali bi dječaka, stavili mu kapu, čizmice i rukavice te jastučić pod stražnjicu. Maleno zvonce pričvrstio bi Marko na drveni okvir saonica pa je veselo zvonilo cijelim putem do crkve. Bazilika je bila ispunjena do posljednjega mjesta. Oltar je bliještao u tisućama lampica i srebrnih ukrasa na podlozi mrkih borova. Sav se prostor kupao u svjetlu. Iz svih su se grla orile prekrasne božićne popijevke. Malenom Eriku to nije smetalo. On je spokojno sjedio u toplom Markovu krilu pa bi ga brzo svladao san, ali bi ga svjež zrak nakon izlaska iz crkve probudio. Na povratku kući svi bi se veselo smijali, susretali bi se susjedi i znanci te čestitali Božić jedni drugima, i još dugo u noć nitko ne bi zaspao po povratku kući. Doma bi se sladili onim što je ona pripremila za večeru, a Erik bi najviše volio njezinu slatku i toplu gibanicu.
Ponovno je otvorila pismo. Bilo je pisano računalom. Oči su joj se opet zasuzile. Osjećaj samoće odjednom ju je toliko snažno obuzeo da je zadrhtala od hladnoće. Slova su joj zaplesala poput zgusnutih vinjeta na bijeloj podlozi papira tako da je jedva razabirala riječi.
"Mama, draga moja mama,
ti znadeš koliko te volim i koliko čeznem za onim vremenima kad smo zajedno dočekivali božićno jutro. Teško je pomiriti se s time da toga više nema. Još se rado sjećam kada smo skupa kitili jelku dok joj je tata pokrivao grane pahuljama vate kako bi dočarao snijeg, a tebi se to nije sviđalo pa si ih potajice skidala. Nadam se da još uvijek imaš one jaslice koje si sama izradila. Obećala si mi da ćeš ih sačuvati za mene."
Osvrnula se oko sebe kao da nešto traži. Pod jelkom su sada bile jaslice od kartona izrezane s korica nekog starog kalendara. Skromne i neugledne. Erik je očito zaboravio da su one njezine odavna završile na otpadu kad su im se jedne godine razbile u stotinu komadića...
Nastavila je čitati iako je već znala napamet sadržaj pisma.
"Nažalost, ovdje se Božić ne slavi kao u domovini. Svijet se jako promijenio. Već je mjesec dana sav grad urešen ukrasima, girlandama i umjetnim snijegom, i to usred ljeta, a nekakav smiješni Djed Mraz uokolo dijeli vreće slatkiša malenima. Naravno, Damianu je to zabavno pa iz dana u dan posjećujemo sva ta mjesta gdje se okupljaju djeca i dijele darovi. To ti je sve veliki biznis. Nema ti tu Boga, nigdje.
Nemoj se žalostiti što nismo mogli biti zajedno. Mi ćemo doći na ljeto. Planiramo malo obići Hrvatsku. Nemamo puno vremena. Dva tjedna u domovini i dva tjedna po Europi. Damian u siječnju polazi u prvi razred. I da znaš, često te spominje. Posebno pamti onu brojalicu kojoj si ga učila: 'Ti si mali miš' ili tako nekako. Ne brini se, svi smo dobro. Nazvat ćemo te na Božić. Čuvaj zdravlje i javi ako ti što treba.
Puno te vole tvoj Erik, Suzy i Damian. Sretan ti Božić!"
Odložila je pismo. Očekivala je puno više. Ni sama nije znala što, ali joj se to što je pročitala činilo tako prazno, suho. Čaj se u međuvremenu ohladio. Žamor na ulici ispod prozora navijestio je da su susjedi krenuli na polnoćku. Vrijeme je pretoplo za ovo doba godine. Božićni ugođaj njezine mladosti posve se izgubio. Ali njoj je zima. Još se snažnije omotala dekom pa se zagledala u fotografiju nekad sretne obitelji, koja je resila policu s knjigama. Ništa joj nije nedostajalo osim ljudske blizine. U jaslicama od kartona, jednako sam kao ona, ležao je maleni Bog, ostavljen od ljudi iz nekog zaboravljenog vremena.