Babel

Ako nije pokvareno, ne popravljaj!  Nakon uspjeha prethodnih dvaju zajedničkih filmova, meksički redatelj Alejandro Gonzalez Inarritu i scenarist Guillermo Arriaga i u trećoj su uzastopnoj suradnji posegnuli za principom slaganja nekoliko (ah, taj dramaturški čaroban broj tri) više ili manje povezanih priča u dojmljiv mozaik o "općim" temama života i sudbine, ovaj put s naglaskom na moguće posljedice donošenja pogrešnih procjena i odluka u presudnim trenucima, što u nepovoljnoj suradnji sa slučajem može biti uzrok niza tragičnih događaja.

Kao središnja točka "Babela" izabrana je dječja igra s neželjenim i nesretnim posljedicama koja će u izvitoperenom sustavu (informacijskih) vrijednosti današnjice uporno biti tumačena i "prodavana" kao teroristički čin čak i nakon što postane sasvim jasno da to nije istina.

Još jedna zamjetna zajedljiva nota uočava kako se formi prečesto daje prednost nad sadržajem, kao i to da zahvaljujući tome što ih korisnik ne upotrebljava zdravorazumski, nego se da zavesti bajkovitim uputama prodavača, neka dostignuća tehnologije postaju sama sebi spomenikom  vremenskim strukturiranjem priče crnohumorno je sugerirano kako će Amerikanci prije organizirati da japanska policija istraži tko je vlasnik kobne puške poklonjene u Maroku, nego što će organizirati da vozilo hitne pomoći dođe do istim oružjem ranjene osobe kojoj je žurna akcija uistinu potrebna.  

Nešto manje strastan od "Pasje ljubavi" (2000.), uvjerljiviji od "21 grama" (2003.), u Cannesu nagrađen nagradama za režiju i montažu te Priznanjem ekumenskog žirija, "Babel" je rezultat niza dobrih procjena i poteza svojih tvoraca koji su ga, osim uobičajeno očekivanim vrlinama kvalitetnog filmskog ostvarenja, podarili i majstorski uravnoteženim omjerom neizrečenosti i zaokruženosti.

A vremenski razlomljena forma nije jalovo, mehaničko poigravanje, nego uvelike pridonosi od početka postignutom i  neprestano nazočnom ugođaju nemira, iščekivanja i neizvjesnosti, savršeno usklađenim sa sadržajem. (J. H.)