Zvuk telefona razliježe se prostorijom. Podižem slušalicu. Ženski glas, kroz suze javlja mi o smrti rodice Milke. Dobro, vijest o gubitku drage osobe uvijek teško prihvaćamo, ali Milka je doživjela neke godine i bila aktivna do posljednjeg trenutka. "Je, živila je po svom i otišla na oni svit po svom!" Još ne znam pravo značenje tih riječi, ali one su pokrenule moju znatiželju.
Prisjećam se ljeta kad sam nakon dugo vremena srela Milku. Bila je sredina mjeseca srpnja. Zastala sam pod stoljetnim hrastom usred sela osluškujući zvukove ljeta. Sve bliže dopirala je zvonjava malog stada ovaca i glas žene u crnini. Oslanjajući se na štap, dlanom je iznad čela pravila sjenu i dovikivala mi mašući povremeno rukom: "Nu, stani… koja si… ne vidin te dobro!" Prišavši mi bliže, oprezno je krenula prelaziti kameni rubnik. Pružila sam joj ruku radi sigurnijeg silaska na puteljak, ali ona je odbila pomoć uz komentar: "Biž mala, mogu ja sama... a ko meni da ruku puste dane i misece kad u selu nima čeljadi… sve pomrlo il otišlo tražit sriću dalje po svitu! Eno i oni moji… dica… dođu… al uvik žure nekud. Đava in odnija prišu!"
Milka je već dulje vrijeme živjela sama u selu svog djetinjstva. Tu je osnovala obitelj, podizala djecu, dok su drugi odlazili u grad, za boljim životom. Mnogi su radili u gradu ili u obližnjoj tvornici kako bi imali plaću i stekli mirovinu. I njezin je muž tako pokušao živjeti, putujući u grad na posao. Ispraćala ga je rano ujutro, pustila ovce u obližnji gaj, a zatim žurila odraditi svakodnevne kućne poslove, dočekivala obitelj s ručkom. Blitva iz njenog vrta, raštika sa suhom janjetinom, jaje od koka ljubimica. Prije spavanja čaša tek pomuzenog kozjeg mlijeka. Odrastanje djece i njihove snove o boljem mjestu za život rješavala je ne opterećujući muža, jer on je nakon ručka odlazio u vinograd ili maslinik. Dosta je pušio i često dugo u noć kašljao. Počeo je sve češće pobolijevati. Smrt ga je zatekla prije nego je došla starost i željena mirovina. Ostala je sama. Prva susjeda i jedna od rijetkih u selu dijelila je s njom ono malo vremena, jer Milku nije bilo lako zateći u kući. Ona je svakodnevno obilazila teren kojem je poznavala svaki pedalj. Ni godišnja doba nisu je mogla spriječiti da izađe s ovcama. Djeca su je pozivala k sebi u grad, ali neka oni idu za svojim snovima.
Ona je odabrala život kojim je živjela i njezina majka; redovite molitve, vjeru u Boga i anđele. Nije pristajala nešto promijeniti jer život kako ga je ona shvaćala za nju je bio dar od Boga. Govorila je svoju mantru po kojoj smo je svi pamtili, smatrajući to tvrdoglavošću: "Kad ti dođe vrime, ne moreš uteć, vengo mirno prihvatit svoju sudbu."
Ponovno sam u selu, ali sad u njemu nema Milke. Dok hodam puteljkom opasanim kamenim zidom, okružuje me kamenjar obrastao oskudnim zelenilom jer vrućine u ovim krajevima traju veći dio godine. Sunce još snažno grije i ljetna se toplina razlila polupraznim selom. Pod suncem, zidovi kuća otkrivaju bjelinu kamena premda su mnoge sagrađene prije dosta godina.
Iz priča mojih predaka znam da su ljudi s ovih prostora odlazili i vraćali se. Ali sada su mnogi zauvijek otišli i nitko ne poji žednu zemlju, a kiše su ovdje rijetkost. No nije uvijek bilo tako. Selo je ponosno stajalo na uzvisini povrh nekada prometnog puta za Split. Život je ključao, a škrta zemlja bila je obrađena na svakom komadu, zelenile su se brajde, vrtovi i maslinici.
U Polju je zemlja rodna, dobro uspijeva loza, zelen, žito. No nemaju svi novca za takav posjed. Davnih su godina seljani shvatili da se ovako neće moći dugo izdržati pa su mnogi odlazili namaknuti "šolde" da kupe još dobre zemlje. "Trbuhom za kruhom" tih su godina putovi vodili preko Velike bare, u Ameriku. Odlazili su muškarci, vraćali se i ponovno odlazili jer se obitelj povećavala, a šoldi se topili. Žene su ostajale, čekale, čuvale kuću i podizale potomstvo. Nije bilo razlike u njihovim životima od života žena pomoraca na susjednim otocima. Osuđene na čekanje, strpljenje i skromnost, uzdale su se u Boga i svece koji čuvaju putnike u neizvjesno.
Tako je i Milka jednog dana došla kući, javila se susjedi da "iđe u postelju… jer je došlo vrime". Ne čuvši posljednje riječi, susjeda je odgovorila: "Aj odmori… vidimo se..." Sutradan, kad su ovce žalosno blejale u toru, susjeda je požurila u Milkinu kuću. U prizoru koji je zatekla u polumračnoj sobi prepoznala je Milkinu dugogodišnju mantru; kad joj "dođe vrime", želi mirno zaspati u svom krevetu s krunicom u rukama. U postelji je ležala obučena u ruho koje je čuvala za ovaj trenutak, a krunica zarobljena u rukama iz kojih je život izišao.
Silazim do raskršća. Kao nijemi svjedok prošlih vremena stoji i dalje kapelica zahvale svecu kojem su se zavjetovali naši djedovi za sretan povratak kući iz daleke Amerike. Milka je nosila cvijeće jer selo je bilo gotovo prazno. "Pa ko bi drugi to učinija", govorila je susjedi.
Dok je u selu bilo života, ispred kapelice je bila stanica lokalnog autobusa koji je vozio seljane u grad, na pijacu, a radnike u tvornicu. Sada je kapelica samo svjedok jednog prošlog vremena. Nema više tko staviti cvijet jer svemu kad-tad "dođe vrime".