Gisèle Pelicot, 73-godišnja Francuskinja čija je potresna priča o preživljavanju prerasla u globalni pokret, više od godinu dana nakon suđenja koje je prikovalo svijet za ekrane, odlučila je ispričati svoju priču.
Njezini memoari, simbolično nazvani "Himna životu" (A Hymn to Life), upravo su objavljeni istodobno na 22 svjetska jezika, a u njima Pelicot ne opisuje samo horor koji je proživjela, već nudi i snažnu poruku nade i otpora.
Knjiga je, kako kaže, njezin način da zahvali tisućama ljudi koji su joj pružili podršku tijekom suđenja, ali i da pokaže drugim žrtvama da je moguće "ponovno izgraditi sebe na polju ruševina". Kroz stranice memoara provlači se njezina sada već legendarna rečenica iz sudnice: "Sramota mora promijeniti stranu." To je postao ne samo moto njezine borbe već i poklič za sve žrtve seksualnog nasilja diljem svijeta.
Ono što knjigu čini posebno potresnom jest činjenica da ona nije samo kronika suđenja. Pelicot detaljno opisuje pet desetljeća braka s Dominiqueom Pelicotom, muškarcem za kojeg je vjerovala da je ljubav njezina života i s kojim je gradila obitelj. Opisuje naizgled idiličan život, ispunjen sitnim gestama pažnje, poput večera koje bi joj suprug kuhao ili sladoleda prije spavanja. Nije ni slutila da su ti trenuci bili paravan za nezamislivu izdaju. Dominique je, naime, godinama u njezinu hranu i piće potajno stavljao jake sedative kako bi je onesvijestio. Potom bi pozivao desetke muškaraca koje je pronalazio na internetu da je siluju dok je bila bez svijesti, a sve je to snimao i fotografirao. "Mislila sam da imam savršenog muža. Imala sam sretan život s tim čovjekom. Nitko ne bi mogao zamisliti kroz što me je proveo", rekla je.
Otkriće istine u studenom 2020. godine bilo je brutalan šok. Policija ju je pozvala u postaju nakon što je njezin suprug uhićen zbog snimanja žena ispod suknji u supermarketu. Kada su je upitali jesu li ona i suprug svingeri, zbunjeno je odgovorila niječno. Tada su joj pokazali snimke. "Policajac je izgovorio broj. Rekao mi je da su pedeset tri muškarca došla u moju kuću da me siluju", piše u memoarima. Iako je prvotno, shrvana stidom, željela potpunu anonimnost, odluku je promijenila tijekom jedne šetnje uz plažu. Shvatila je zašto bi se ona trebala skrivati. "Svi moraju vidjeti lica pedeset jednog silovatelja. Oni su ti koji bi trebali pognuti glave od srama, a ne ja", piše u knjizi. Ta je odluka pretvorila lokalni slučaj u globalni kulturni trenutak i prekretnicu u borbi protiv rodno uvjetovanog nasilja.
U nizu intervjua koje je dala povodom izlaska knjige, posebice za BBC, Gisèle Pelicot djeluje smireno i odlučno. Naglašava kako sebe više ne doživljava kao žrtvu, već kao "preživjelu" i "optimisticu". Njezina priča nije završila presudom; ona je tek započela novi život. Otkrila je da je, unatoč svemu, ponovno pronašla vjeru u ljude i ljubav s novim partnerom, udovcem koji živi na otoku Île de Ré. "Imam 73 godine i željela bih u potpunosti uživati u godinama koje su mi preostale s ljudima do kojih mi je stalo i koje volim", poručila je. Njezina elegancija i dostojanstvo, koji su bili predmet divljenja tijekom suđenja, postali su, kako kaže, njezin način da povrati kontrolu nad tijelom koje je bilo obeščašćeno.
Knjiga "Himna životu" zamišljena je kao ostavština, ne samo za njezinu djecu i unuke, već za čitavo društvo. Pelicot je svjesna da je njezino ime postalo "zastava" za druge preživjele. Podrška koju je dobila, od pisama kraljice Camille do šala koji su joj poslale Aboridžinke iz Australije, dala joj je snagu. Iako je njezin bivši suprug osuđen na maksimalnu kaznu od 20 godina zatvora, a ostalih 49 muškaraca na kazne od tri do 15 godina, Pelicot i dalje ima pitanja. Planira ga posjetiti u zatvoru. "Pitat ću ga: 'Jesi li ikada pomislio da moraš stati? Imaš li pojma u kakvom paklu živimo? Jesi li ubio?' Trebaju mi odgovori, toliko mi duguje."
Njezin slučaj potaknuo je Francusku da u listopadu 2025. promijeni zakon, definirajući silovanjem svaki spolni čin bez pristanka, čime se pridružila brojnim europskim zemljama. Za svoju hrabrost, Gisèle Pelicot odlikovana je i Legijom časti, najvišim francuskim civilnim priznanjem.
50 godina nije ništa skužila? Čudno!