Iako joj je krošnja divljeg kestena još bila u očima, znao je da je mrtva. Sagnuo se, uhvatio je za lijevu ruku ispruženu uz sitno tijelo neuredno ukošuljeno u žućkastu tkaninu. Trznula se. Zar stvarno? Bila je leđima slijepljena uz ledinu, odsutna iz tijela. Nož koji ju je uzaludno pokušavao odijeliti od te ledine, spazio je tek nešto kasnije, kad ju je poželio još jednom ponijeti na rukama. Kamo? Nije znao. S njom nikad nije znao kamo.
– Tko ju je skinuo s konja?, kamenim je glasom pogodio nekolicinu muškaraca koji su nijemo zurili u nedaleku planinu. – Ja, odgovorio je glas kojeg je poznavao. – Mislio sam... – Znam što si mislio, još jednom je presjekao zrak. – Je li njezin otac.... – Da, njezin je otac zabio nož.
– Ja sam mu pomogao. Svojom ljubavlju.
Sve glave ostaviše planinu i okrenuše se prema njemu. Nikad ga prije nisu čuli govoriti o ljubavi. Njegova je priča bila o znanju, zlatu, konjima, užicima. I pticama. Ptice je toliko volio da im je ukrao ime.
Kleknuo je pored nje i polako je ponovno privukao k sebi. Ljepljiva tekućina ispisivala mu je nešto po rukama, nije znao pročitati. Dršku noža pomaknuo je tek toliko da ne pogurne oštricu još dublje u ono što je njemu i dalje bila ova žena. Pridigao se, ispravio i s tijelom u tkanini istovremeno i žutoj i crvenoj krenuo k vratima male kamene kućice. Svoju je mladu prenio preko praga.
I dok je noć pečatila prozorčiće udubljene u kamen sive kućice, a vatra grijala muška tijela uvučena u košulje od grube tkanine, vunene hlače i lagane opanke, polako je na ognjište dodavao odavno ubrane i osušene trave. U kući je, u zatvorenom prostoru, vatra gorjela drukčije. Oprao joj je lice, oslobodio ga iznenađenja izdaje. – Otac, zar otac?, pitale su se one dvije krošnje divljeg kestena, jer oči joj još nije sklopio.
Dohvatio je torbu i iz nje izvadio orlovo pero, ono koje je uvijek nosio sa sobom. Jednom davno, dok je još bio dječak, iznad njega je s janjetom u kljunu proletio orao. I dok je sa sebe, poput uroka, skidao sjenu orlovog tijela, iz krila se izvilo pero i palo mu na rame. Shvatio je. Janje mu je spasilo život. Ne preostaje mu drugo nego postati orlom.
Sad je tim perom ukrasio njezinu kosu. – O, Bože, kako si lijepa, Mirijana, Mirijana... Ponavljao je ime u čijem je središtu živjela ptica, ime izgovarano u samotnim noćima, u hladnoći zapovijedanja i vrelini bitaka, ime koje ga je i dalje posjedovalo.
Bio je to jedan od dana kad bi pobjegao svojim čuvarima, dojašio do udoline u kojoj se skrivalo malo jezero, kao oko sveprisutnog Boga zurilo je u njegovu golotinju. Skidao se brzo, nehajno odbacujući dijelove odjeće, a onda uskakao. Naglavačke. Ne mareći je li hladno ili toplo. I tada, toga dana, zaranjajući, nije čuo hihot djevojke na drugoj strani jezera. Bučni susreti golog muškog tijela s vodom odjekivali su obalom i djevojka se, zatečena prizorom, nije micala. I sve oko nje stalo je, prostor je zauvijek uhvatio trenutak. Samo je muškarac plivao dalje, sve dok je nije ugledao. Nimalo zbunjen, glasom koji je lomio sve otpore zavikao je: – Čekaj! Neću ti ništa! I čekala ga je. Polako se oblačio prskajući je pitanjima. – Kako se zoveš? – Neću ti reći, ne smijem ti reći, prošaputala je – a on se polako približio. – Zašto? Ja sam kralj. I ma koliko bilo nemoguće sresti kralja na obali na kojoj je odrasla, znala je da govori istinu. Spustila je pogled s njegovog srca na noge. Stopala. Opanke. Kralj u opancima? Susrela je muškarca s kojim je sve moguće.
– Kako se zoveš? – ponovio je. – Neću nikome reći tvoje ime. Spremit ću ga pod košulju – dodao je smijući se. – A ako ti pobjegne? – pitala je znajući da njemu nitko i ništa ne može pobjeći. – Ulovit ću ga i vratiti u zatvor. Srca – dodao je tiše.
Onda se ohrabrila: – Mirijana – izustila je. Mirijana, ponovila je voda, pa zatim obala, na kraju on. Kralj. Odmah je prepoznao pticu u imenu, orao se vratio.
O imenima je znao sve. Vlastito je od rođenja promijenio već sedam puta, dodajući mu i oduzimajući slova kao ptice u letu, obujmljujući ga pridjevima koji pokoravaju već kod prvog susreta.
Gotovo trideset i tri godine samo je on znao da je kralj. A onda su, mjesec dana prije njegova trideset i trećeg rođendana to doznali i drugi.
Proglasio je ustavnu monarhiju, nametnuo zakone. Jedan od prvih zabranjivao je okrutnost prema životinjama. Bio je od zvijeri koje štite slabije. Iako su ti slabiji pucali na njega. Pedeset i pet puta pokušali su ga ubiti. Bio je jedini kralj koji se vlastitim oružjem obranio od atentatora.
Rodio se u listopadu, osmog dana, treći u redu sinova druge žene moćnog paše zemljoposjednika. Kad je susreo Mirijanu, imala je polovicu njegovih godina, polovicu njegovih kilograma i, zahvaljujući ptici u imenu, u trenutku je postala vlasnicom cijelog njegova srca.
Mirijanin ga otac nije htio. Nije mu se sviđalo što se u prvom velikom ratu borio na strani austro-ugarske vojske. Nije mu se sviđalo što ne zna vezati opanke. Priča se širila o njegovoj spretnosti s oružjem i nespretnosti s odjećom. Brzo se svlačio, posebno u vrijeme življenja u Beču. Nije mu se sviđalo podilaženje svemu austrijskom, talijanskom, nepoštovanje turskog, gaženje grčkog. Nije mu se uopće sviđao taj budući kralj koji je želio postati mu zetom.
Zato je poslao nekolicinu prijatelja da otmu Mirijanu. Je li ona ptica iz njezina imena najavila njihov dolazak, izdala ga ocu kako bi otac, napokon, mogao izdati kćer, nije poznato. Ali, otac je učinio ono što su tisuće već učinile na istoj zemlji – započeo krvnu osvetu. Mrtvu je kćer s vlastitim nožem u njezinim leđima stavio na konja i, zajedno s onima koji su došli po nju živu, poslao je budućem kralju. – Moj dar za vjenčanje! – vikao je za njima sve dok se odnekud iz vedra neba na njegovo rame nije spustio orao i usmrtio ga kljunom prerezavši mu žilu na vratu. Kraljevi su se prijatelji kleli da je bilo baš tako. On im nije povjerovao. Sebi i Mirijani obećao je mir tek kad umre i posljednji muškarac ili žena njezine krvi. Održao je riječ. Pogodio njome nebo, kao kamenom.
Nije je mogao dati zemlji. Nikome je nije mogao dati. Uzidao ju je u kamenu kućicu, u udubljenje s travama. Danima je sjedio pokraj nje mrtve, sam na podu, ustajući tek da ubaci pokoje drvo u plamen koji se hranio sve slabijim dahom njegovih pluća. A onda se naočigled njegovih prijatelja koji su sve pratili sa sigurne udaljenosti, na prozor spustio orao govoreći mu: – Kralj si privremeno, orao stalno. Vrati se i leti!
Kad je vatra već uhvatila zidove, izašao je, sjeo na deblo za sječu drva, sjekirom razrezao zemlju pokraj nogu i čekao. Malo je trebalo, nekoliko minuta. Kroz dimnjak je izletjela ptica, mala i bijela, živa i slobodna. Orao ju je spremno dočekao, uhvatio u kljun i odnio k nebu. Još uvijek je bio kralj, bez srca ništa drugo i nije mogao biti. Kad je, jednog budućeg travnja, umro daleko od zemlje orlova, spustili su ga u zemlju misleći – ionako ne zna da je tuđa. Ali, zaboravili su da poznaje ptice, njihov je bio. I danas, u tijelu jednog orla njegova se duša pjevajući spušta do mora, prelazeći zemlju koju je volio, stvarao, izgubio. Seljaci onog sela pokraj jezera zaklinju se da postoje orlovi koji govore i da ponekad neki od njih iz svog kljuna, u žaru priče, ispusti pticu. I ona padne na tlo. Živa. I takva ostane.
Isuse kakav drek!