Na početak distribucije omnibusa 24 sata, koji je zapravo nezgrapni paket za dva neovisna srednjometražna filma različitih redatelja ali istog producenta, u ovom slučaju doista vrijedi - bolje ikad nego nikad.
24 sata, koji u kina dolazi dvije godine nakon premijere, ne donosi nikakvu filmsku revoluciju, ali riječ je o svježem, mladenačkom ostvarenju koje vješto zaobilazi sve crne rupe brojnih hrvatskih filmova (preglumatanje, slabašni scenarij, nesigurna režija). I to se, na sreću, odnosi na oba filma.
Sigurna kuća Kristijana Milića u tom je svijetlu posebno zanimljiva, jer je ta žestoka kriminalistička priča o mafijaškom zaštićenom svjedoku prikazana bez ikakvih ograničenja. S toliko izravnog nasilja i prostota nikada nismo bili suočeni u hrvatskome filmu, međutim Milić ih ne eksploatira radi šokantnog efekta nego izuzetno inteligentno i duhovito koristi u svrhu dobrog profiliranja likova i razvoja priče. Ravno do dna Gorana Kulenovića ne posjeduje tu izravnost, ali zato osvaja sitnim detaljima koji stvaraju vrlo dobru cjelinu. Od uvodne špice gdje su imena ekipe filma ispisane kao grafiti na zidovima pokraj kojih prolazi glavni lik preko dobro odabranih novovalnih pjesama do duhovitih dijaloga, Kulenovićev film cijeli je satkan od takvih sitnica, koje pak ni u jednom trenutku ne postaju samodostatnim.
Iako je malo prenatrpan radnjom, film ipak dobro drži gledatelja i na kraju isporučuje jarmuschovsko-smihovski film sa zagrebačkim duhom. (J. J.)