Kratka priča

17. priča: Dimitrije Popović: Urna spaljenih ljubavi

Foto: 'Petar Glebov/PIXSELL'
17. priča: Dimitrije Popović: Urna spaljenih ljubavi
27.07.2013.
u 02:39
Bila je ljetna sparna noć. Zrak gust i topao. K. F. je ležao u krevetu slušajući posljednje vijesti na radiju
Pogledaj originalni članak

Bila je ljetna sparna noć. Zrak gust i topao. K. F. je ležao u krevetu slušajući  posljednje vijesti na radiju. Bližila se ponoć. Ugasio je radio. Tišina. Pokušao je zaspati. Prevrtao se s jedne na drugu stranu, zbacio je sa sebe tanku plahtu. Čuo bi svaki šum i, kad bi on prošao, iščekao bi novi. Patio je od nesanice, protiv koje se na razne načine borio. Od raznih načina za uspavljivanje najdjelotvornijim se pokazao jedan. Uvjerio se da najlakše zaspi kad počne brojiti od sto unatrag. Kroz otvoreni prozor na mahove zastruji svjež zrak nošen povjetarcem. K. F. je osjećao taj ugodni dah vjetra na svom golom vlažnom tijelu, čak i u lijevoj potkoljenici koja mu je bila amputirana. Ovakav fenomen lažnog osjeta u medicini je nerazjašnjen. K. F. je kao dvadesetosmogodišnjak nastradao u jednoj prometnoj nesreći i od svega sjeća se strašnog udarca i liječnika koji ulazi u njegovu bolesničku sobu, prilazi njegovu krevetu, dugo šuti i lakonski kaže: "Morat ćete se naviknuti na to!" .

K. F. bio je diplomirani inženjer lake struje. Pomalo mističan, povučen, inteligentan, izazivao je zanimanje okoline, posebno ženskog svijeta, jer je bio izrazito lijep s romantičnim licem kojim je osvajao i najtvrđa ženska srca. Nakon nesreće proživljavao je duboku psihičku krizu. U najgorim trenucima te krize znao bi stajati pred ogledalom promatrajući svoje nago tijelo s drvenom potkoljenicom. Nikada više neće biti isto – razmišljao je u sebi

Tada bi ispunjen bijesom i svjestan vlastite nemoći upućivao sebi pogrdne nazive: čopavi zavodnik, ljepotan s protezom, zavodnik bogalj. Već je vidio sebe blijeda, upalih obraza, tupa pogleda kako mu izmiču mladost i ljepota.

U vrijeme rehabilitacije u njega se bila zaljubila zgodna fizioterapeutkinja. Nakon jedne lude strastvene noći iznenada ju je upitao smeta li joj njegova umjetna potkoljenica. Izaziva li odbojnost u njoj. Da bi mu najuvjerljivije pokazala da joj ne smeta i ne stvara odbojnost, podigla je potkoljenicu s poda i prigrlila je uz svoje bujne obnažene grudi. Potom je nježno poljubila drveno stopalo. Od toga dana K. F. prema protezi se odnosio kao prema  živom dijelu svoga tijela. Taj ga je poljubac nadahnuo i potaknuo na nešto što će tu umjetnu potkoljenicu učiniti predmetom njegovih najljepših uspomena, uzbudljivih sjećanja, slatkih sanjarija, njegovih usamljeničkih noći.

Ime svake žene s kojom bi se upustio u avanturu bilo je upisano na toj potkoljenici. S osjećajima posebne nježnosti vrhom je tankog noža urezivao imena ljubavnica u glatku drvenu put. Svaku je od ljubavnica molio da mu se vlastoručno potpiše, jer je ta autentičnost potpisa u njemu podražavala jasnoću sjećanja na proživljena putena zadovoljstva. One koje bi odbijale njegovu želju (to su u pravilu bile udane žene),  da ostave vlastoručni potpis na potkoljenici, smatrajući to odviše bizarnim i opasnim dokazom njihove nevjere,  na kraju bi pristale napisati samo nadimak koji im je K. F. od milja davao. One pak koje su se, vidjevši brojne potpise, osjećale povrijeđenima, shvativši da su samo jedne u nizu prolaznih avantura u životu K. F., uvjerio bi da je njihov potpis posljednji.

Prije godinu dana K. F. provodio je ljetni odmor u jednom pitoresknom mjestu na obali mora. Brzo je osvojio ljepuškastu prodavačicu u tamošnjem supermarketu. Ta je mlada žena bila zaručena za jednog sredovječnog zubarskog tehničara koji je svakog jutra autom putovao petnaest kilometara do svog radnog mjesta i predvečer se vraćao kući. Kada je njegov brat doznao za tu vezu, odlučio ga je pratiti. K. F. se kupao podalje od plaže pune kupača. Otprije je imao loša iskustva kada bi ga djeca znala zadirkivati  pitajući ga gdje mu je ostatak noge. Našao je u borovoj šumi jednu sjenovitu uvalu, bez turista. Tamo se mogao mirno kupati. Imao je spretnost i snagu u rukama pa bi se pridržavajući uz stijene i opirući na desnu nogu vješto odgurnuo u more. Prethodno bi skinuo potkoljenicu i odložio je na jednu ravnu stijenu prekrivši je odjećom i ručnikom. Kada se plivajući udaljio uz obalu, onaj koji ga je neprimjetno pratio brzo se prikrao i sa stijene ukrao drvenu potkoljenicu. S dva pratioca, koji su mu osiguravali stražu, bacio je protezu u jedan plitki cementirani šaht uz stup dalekovoda. Polio je benzinom iz male bočice i zapalio.

Kad je K. F. s naporom izašao iz mora, bio je užasnut vidjevši da mu je potkoljenica nestala. Bespomoćno je sjedio i tupo gledao u more. Neki namjernici koji su tuda prolazili odveli su ga u hotel. Nikome ništa nije govorio. Bio je uvjeren da su mu huligani potkoljenicu sakrili nedaleko od mjesta na kojemu se kupao. Podupirući se štakama koje je za svaki slučaj uvijek nosio kad je išao na putovanja, pažljivo je pregledavao teren. Kada se uputio prema stupu dalekovoda koji se nalazio na povišenom mjestu s kojeg je mogao bolje vidjeti, naišao je na plitki cementirani šaht. Po pocrnjeloj, očađavljenoj metalnoj konstrukciji i pepelu u kojem je ležala prepoznao je  spaljene ostatke svoje proteze. Gotovo zaplakavši od jada, klečeći na desnoj nozi, skupljao je pepeo i stavljao ga u džep sportske jakne.

Kada se vratio kući, kod jednog je staretinara kupio lijepu posrebrenu secesijsku kutiju s poklopcem ukrašenim stiliziranim biljnim ornamentom. U nju je pohranio pepeo. Bila je to urna njegovih spaljenih ljubavi. Držao ju je na pisaćem stolu. Povremeno bi otvarao poklopac i gledao u sivo-crni pepeo, tužno svjedočanstvo njegovih prolaznih ljubavi, njihovih imena, sada izmiješanih u bezoblično ništa. Nakon određenog vremena K. F. je dobio novu potkoljenicu. Bila je izrađena od plastičnog materijala s vjernom imitacijom boje kože. Lakša i tehnički bolja od prethodne. Znao je da će mu trebati dosta vremena da se na nju privikne. Također je znao da na plastičnoj potkoljenici neće moći urezivati imena svojih novih ljubavi. Zato je prema njoj imao određenu odbojnost. Bila je odložena na stolici nadomak krevetu. Osjećao je njeno neprijatno prisustvo.

Noć je odmicala, a u sobi je strujao sve svježiji zrak.  Ležao je na leđima sklopljenih očiju. Nastojao je zaspati. 100, 99, 98, 97  96 95...

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.