Praksa pomicanja sata dvaput godišnje, nekada smatrana mjerom za uštedu energije, polako postaje dio povijesti. Diljem planeta raste pokret za usvajanje trajnog, standardnog vremena, čime bi se izbjegle zbunjujuće promjene i potencijalni negativni učinci na naš bioritam. Danas oko 70 zemalja u svijetu primjenjuje ljetno računanje vremena, dok je velika većina država već odabrala stabilnost jedinstvenog vremena tijekom cijele godine.
Među predvodnicima ovog pokreta nalaze se i neke od najvećih svjetskih država. Rusija je još 2014. donijela odluku o trajnom ostanku na takozvanom "zimskom vremenu" (standardnom vremenu), okončavši godine eksperimentiranja s ljetnim računanjem. Sličan, ali suprotan put odabrala je Turska, koja je 2016. trajno prešla na ljetno vrijeme, želeći maksimalno iskoristiti dnevno svjetlo u kasnim poslijepodnevnim satima. Njihovim primjerom vodila se i Bjelorusija, koja je također odabrala trajno ljetno vrijeme. Ove odluke pokazuju da ne postoji jedinstveni recept za ukidanje promjene – neke zemlje preferiraju više svjetla ujutro (standardno vrijeme), dok druge daju prednost dužim večerima (ljetno vrijeme).
Trend se snažno proširio i na Latinsku Ameriku te Aziju. Brazil, južnoamerički div, ukinuo je ljetno računanje vremena 2019. godine, a prije njega to je učinio i Urugvaj. Nedavno im se pridružio i Meksiko, koji je 2022. ukinuo sezonsku promjenu sata za većinu svojih regija, uz iznimku pograničnih područja sa Sjedinjenim Američkim Državama, što je odluka donesena radi lakše ekonomske suradnje. U Aziji, divovi poput Kine i Indije nikada nisu ni marili za ovu praksu. Kina koristi jednu jedinstvenu vremensku zonu (UTC+8) za cijelu svoju golemu zemlju bez ikakvih pomicanja, dok Indija nikada nije ni uvela ljetno računanje vremena. Daleki istok također je odavno odustao od promjena; Japan je to učinio još davne 1951., a Južna Koreja slijedila ga je 1988.
Odluke o napuštanju pomicanja sata donijele su i brojne druge zemlje, svaka iz svojih razloga. Na Bliskom istoku, Iran, Jordan i Sirija odlučili su se za jedinstveno vrijeme, a istim putem krenuo je i Azerbajdžan. U Africi je, primjerice, Namibija ukinula sezonske pomake kako bi pojednostavila svakodnevni život. Čak i unutar zemalja koje formalno imaju ljetno računanje vremena postoje iznimke. U Australiji, primjerice, vlada potpuna podjela: dok neke države poput Novog Južnog Walesa i Victorije pomiču sat, Queensland, Zapadna Australija i Sjeverni teritorij to ne čine. Poseban slučaj je Island, čiji geografski položaj blizu Arktičkog kruga čini promjenu vremena potpuno besmislenom zbog ekstremnih varijacija u duljini dana tijekom godine.
Europska unija i dalje ostaje u svojevrsnom limbu. Iako se o ukidanju pomicanja sata raspravlja godinama, a Europski parlament je čak i izglasao preporuku o tome, konačna odluka još uvijek nije donesena. Države članice ne mogu se dogovoriti oko toga hoće li trajno zadržati ljetno ili zimsko vrijeme, a cijeli je proces dodatno usporen drugim političkim i ekonomskim krizama.