U Zagrebu je na vinskoj radionici Vrijeme je za… Vjekoslava Madunića gostovao je Božo Aleksandrović, jedan od vodećih srbijanskih vinara. Naučili smo već da se vinarstvo susjedne države više nikako ne može potcjenjivati ni na koji način. Ne samo zbog platine na Decanteru za Grašac Aleksandra Vinčića, već i zbog sveukupnog napretka tamošnjih vina čemu smo se imali prilike osvjedočiti kako na različitim vinskim festivalima tako i na jednoj zatvorenoj radionici gdje smo imali prilike probati deset najboljih vina po izboru vodećeg tamošnjeg portala vino.rs.
– Dugo je godina Srbija gledana tek kao izvor grožđa 'na veliko', nadam se da smo to uspjeli promijeniti na način da na se sada gleda kao na zemlju koja teži kvalitetnim vinima, konkurentnima i na stranim tržištima. Jasno je da nam je i Hrvatska zanimljiva jer je to vinska zemlja, konkurencija je dobra, a onda te tjera da budeš bolji, rekao je Aleksandrović.
Jasno, kako je spomenuo i Darko Lugarić, poznati naš vinski znalac koji inače vodi ovu radionicu, zbog općih okolnosti posljednji 30 i više godina, kontakt sa srbijanskim vinima bio je ograničen. U to spada i činjenica da Srbija nije još u EU. No, pomalo se ti kontakti množe, pa se i neka Aleksandrovićeva vina mogu kupiti u novoj domaćoj distribuciji Modestia. I rekli bismo da se itekako ima što kupiti. Jako širok portfelj ovog šumadijskog vinara zatava praktično bilo koji traženi asortiman za vinsku kartu i ambicioznijeg ugostiteljstva. – Kada me pitaju zašto imam toliko vrsta vina, onda kažem jednostavno neka probaju svako od tih vina, pa ako nađu dva ista, neka mi kažu pa da neko izbacim. Ali nema dva ista vina u mojem asortimanu, svako to vina ima svoju priču, od vinograda do podruma pa apsolutno mislim da je ispravno držati tako široki portfelj, rekao je Božo Aleksandrović. Naučili smo i od srbijanskih destilera kako se tamo jako puno polaže na prezentaciju.
Tako je i kod Aleksandrovića gdje je izgled svake etikete očito pomno osmišljan, a onda su tu i prateće knjižice o vinariji i vinima koja ona proizvodi. Svako je vino dobro opisano, s preporukama sparivanja, čaša koje treba koristiti, kako ga čuvati. I sve je otprilike odgovaralo onome što smo probali na prezentaciji. Inače je priča o vinariji Aleksandrović čiji je Božo četvrta generacija, a naslijedit će ga i kćer Jelisaveta kao peta, zapravo dobrim dijelom priča o vinarstvu Srbije posljednjih stotinjak godina. Vinarija se adresom nalazi u Vinči, mjestu koje nema veze s poznatim institutom za atomsku energiju u Beogradu, osim po imenu. Ali ima veze s jednim drugim povijesnim mjestom, a to je Oplenac gdje je obiteljski mauzolej srpske pa onda i jugoslavenske kraljevske obitelji. Sama je lokacija vinarije i nekih njezinih vinograda upravo na pola puta od Vinče do Oplenca. Ovo je dosta bitno jer je sam kralj Aleksandar, koji će kasnije nastradati u atentatu u Marseilleu, osnovao Kraljevsku vinariju na Oplencu 1931. godine pa onda krenuo i unapređivati vinogradarstvo u Srbiji, bivajući i sam veliki ljubitelj vina. Nastavio je tako posao koji je započeo njegov otac Petar I.
– Kao najbolje položaje za sadnju grožđa u ovom dijelu ondašnje Jugoslavije odabrao je Šumadiju, a onda i Makedoniju. Tako nije čudo da je vinarstvo u toj zemlji i danas tako razvijeno, kazao je Aleksandrović.
Već u dokumentaciji priređenoj uz ovu prezentaciju stoji kako su Aleksandrovići i uzgajali lozu još od kraja 19. stoljeća. Pradjed Miloš je bio poznati vinogradar ovoga kraja i jedan od osnivača Venčačke vinogradarske zadruge 1903. u selu Banji između Topole i Aranđelovca. Posao je nastavio Božin djed Aleksandar Lesa Aleksandrović. U to doba imali su na 2 hektara oko 20000 trsova, jer su bili gusto sađeni metar puta metar a, naravno, obrađivani ručno. Poslije 1945. grožđe se moralo prodavati u velike kombinate poput NAVIP-a i Rubina i osim maloga dijela za vlastite potrebe flaširanje zakon nije dozvoljavao. Promjenom zakona u vrijeme Ante Markovića i Aleksandrovići su krenuli sa privatnom proizvodnjom i prodajom. Proći će još par godina prije nego iz podruma Aleksandrovićevih izađe prvo flaširano vino, sjeća se vinar da je bilo riječ o litri. No, 1992. počinje ono što danas oblikuje vinariju Aleksandrović, jer napravljen je prvi Trijumf, bijela kupaža koju ćete teško naći negdje drugdje. Naime, kralj Aleksandar nakon gradnje vinarije angažira njemačkog enologa Otta Kabeyja koji stvara bijelu kupažu tvorenu od 85 posto Chardonnayja, Sauvignon Blanca 10 posto ali i pet posto Rieslinga.
– Kada sam vidio veliku bilješku ondašnjeg podrumara Živana Tadića koji je pomno zapisivao sve što je Kabey radio i njegove zapise sačuvao, pomislio sam da moram napraviti ovakvo vino. Jedinstveno je, kupaža s rieslingom nema puno. Tadić je iz Kanade poslao 111 stranica tih zapisa koji su ispali i dokument o počecima današnjeg vinarstva u Srbiji. Bili smo samonikli a receptura i prvi Trijumf iz 1992. su mi dali vjetar u leđa jer je važno da vina imaju zanimljivu priču o svom nastanku, kazao je.
Vino doista jest vrlo zanimljivo, strukturirano, s dovoljno kiselosti, a u kojem se doista osjeti i onih samo pet posto rieslinga. Svakako Aleksandrović ima znanje za napraviti ovako zahtjevan spoj jer je i sam inženjer agronomije. Shvaćanja su mu vinarstva vrlo precizna, kao što su mu tu i vina, pa ne podliježe suvremenim trendovima koji jako naginju biodinamici smatrajući da je doista pravi majstor onaj koji na taj način proizvodnje napravi tehničko sasvim ispravno vino. On i dalje radi na konvencionalan način.
Kao što su to i dva pjenušca koja smo probali kao uvod, Blanc de Noir i Rose, oba pod etiketom Trijumf. Vrlo korektna vina, gdje bismo čak Rose preporučili više za uz jelo nego kao aperitiv, usudili bismo ga se preporučiti čak i uz kakava tartar ili laganiji odrezak, zbog njegove punoće i dovoljne gaziranosti da može takvo jelo pratiti. Mirna vina su ono gdje Aleksandrović doista briljira. Odmah ćemo istaknuti zvijezdu večeri, barem za nas, a to je Prokupac. I ova sorta, koju će se pronaći i pod brojnim drugim imenima poput Kameničarka, što je otisnuto i na etiketi ovog vina, kao i Rskavac, pa onda još cijeli niz sinonima, imala je u bivšoj državi istu sudbinu kao i druge, proizvodila se masovno. Aleksandrović će reći kako u Srbiji imaju tek šest ili sedam zaista autohtonih sorti, za razliku od Hrvatske, Prokupac je upravo jedna od tih.
Danas je ta sorta ponovo vrlo cijenjena u Srbiji zbog zaista odličnih vina koja su potvrđena i velikim brojem zlata s ocjenjivanja Decanter. Ovo koje smo probali je berbe 2021. Položaj je na brdu Bokanja koje je južne ekspozicije. Grožđe je brano ručno i odabirano, primjenjuje se hladna maceracija od pet do sedam dana, odležavanje je dijelom u barriqueima, 30 posto, a ostalo u velikim bačvama od slavonskog hrasta od 4.000 litara. Rezultat je zaista krasno vino čijim aromama dominira trešnja, koju prati ribizl uz primjesu vanilije, da bi onda nastupile i note višnje. Zaista lijepi mirisi koje se onda osjeti i u okusu te je Prokupac za nas zaista bio iznenađenje.
Iako vinar preferira Rodoslov. Riječ je o kupaži 70 posto Cabernet Sauvignona, 20 posto Merlota i 10 posto Cabernet Franca. Vino je prvi puta napravljeno 2006. godine, a mi smo probali berbu 2020. koja nosi naziv Rodoslov Grand Reserve, netaknuto crveno vino. Vino se buteljira bez filtracije, bistrenja i hladne stabilizacije a odležava šest mjeseci do godinu dana prije izlaska na tržište. No, prije toga je ležalo dvije godine u barriqueim i još dvije u velikim hrastovim bačvama. Dakle, veliki je trud uložen u kupažu koja to sasvim i opravdava jer je vino bogatog aromatskog profila gdje je trešanja, višanja, bobičastog voća, kao i vanilije ali i dima. Karakteristika je crnih Aleksandrovićevih vina što su zaokružena, lijepih tanina, ne presuha, vrlo pitka. Trud se ovdje isplatio. Izdvojili bismo među devet vina koja smo probali i riesling Oplen, svježi, 2024. godine, kojim je vinar također ponosan jer klimatske promjene kompliciraju situaciju praktično za svaku sortu, osim Prokupca, a tako je i s Rieslingom koji sam po sebi nije jednostavan a u Srbiji nije toliko čest kao Grašac, tamošnje ime za Graševinu. Ranije smo probali na drugim događajima i Vožd, kompleksni Cabernet Sauvignon čime želimo reći da se valja bolje upoznavati s ovim vinima, pa i otići na lokaciju gdje je uređena vinarija u doista povijesnom okolišu.