Kažu da je biti roditelj najbolji posao na svijetu. Tako kažu oni za čiju se djecu otimaju vojske stričeva i teta, čije bake nestrpljivo čekaju vikend da mali savršeni unuci dođu prespavati... Ako u vaš život uđe dijete s poremećajem iz spektra autizma, roditeljstvo postaje jedini posao na svijetu. Posao vam postaje hobi, a san i vrijeme za vas postaju rijetki luksuz. Kad prihvatite stvari takvima kakve jesu i odbacite snove da će vaše dijete postati liječnik ili pravnik i obdariti vas u budućnosti čoporom unučadi, roditeljstvo postaje najbolji posao na svijetu – započinje svoju priču majka jedanaestogodišnje Ane Kristina Hohoš, dipl. pov. um. te predsjednica Udruge za autizam grada Bjelovara.
Unatoč dijagnozi autizma, njezina kći Ana uživa u svakom danu. Odmalena je računalo njezin omiljen oblik zabave pa računalnim jezikom tako dobro barata da je posramila i svoje roditelje. Uživa i u crtićima, koje gleda na stranim jezicima.
– Kad sam shvatila da moja kći ne govori kao druga djeca, da se osamljuje u vrtiću i igra sama slažući kocke do besvijesti u pravilne nizove, nada da će sve to nestati još je uvijek postojala. Prvi specijalist koji je konstatirao pervazivni razvojni poremećaj nije bio u pravu. Drugi nije ulijevao povjerenje, a treći nije htio reći ništa jer to nije u njihovoj domeni. Do službene dijagnoze trebalo je još tri godine – kazuje mama Kristina.
Kao najveći izazov ističe trenutak kada trebate odlučiti što činiti.
– Sto je teorija – od specifičnih prehrambenih stilova do rigoroznih metoda poučavanja. Sve kako biste nekog tko je rođen drugačiji pretvorili u prosječno dijete. A svako je dijete s autizmom specifično. Nakon toga treba postaviti granicu. Koliko moje dijete može? Koliko mi možemo? Prva faza jest faza do kraja svijeta. Ni jedan logoped nije predaleko, ni jedan nije preskup. Druga je faza – ja to više fizički ne mogu. A onda shvatiš da se rezultati tvog križarskog pohoda ne vide, da je u novčaniku pustoš, a dijete isprepadano revolucionarnim tretmanima bez učinka te da mu jako fale mama i tata – prisjeća se majka, kojoj je jedini cilj prihvaćanje njezina djeteta, a ne zgražanje i sažaljenje.
Kada razmišlja o Aninoj budućnosti, osjećaj koji nadjača sve druge jest strah i pitanje što će biti.
– Nadam se da ću imati dovoljno snage i živjeti dovoljno dugo da uspijem osigurati svom djetetu život u stambenoj zajednici za autiste. Najviše pak da će ljudi otvoriti oči i shvatiti da nećemo nestati samo zato što nas nekad nije ugodno gledati i da će otvoriti srca jer nas jedino ljubav može izvući iz samoće... – govori mama Kristina, čiju cijelu priču možete pročitati u magazinu Ordinacija.hr, u prodaji u subotu 28. siječnja.
>>DORH i Ravnateljstvo policije istražuju "čudotvorni lijek za autizam"
