Zagrepčanka Bojana Svalina do prije pet godina bila je dio uspješnog menadžerskog svijeta. Bolest je bila prekretnica. Izliječena, ostavila je dobro plaćeno direktorsko mjesto i postala osobna trenerica i terapeutkinja za dušu. A to je bio tek početak novog početka. U život joj je ušao novi muškarac, ponovo se udala, u 45. rodila treće dijete, a prije tri se godine i preselila u Njemačku. Iz gradića Leonberga, nedaleko od Stuttgarta, danas motivira i inspirira mnoge. Drži seminare i radionice o samorazvoju, ima YouTube kanal, blog, piše knjigu...
Najnovijim videom o životu u inozemstvu uključili ste se u aktualnu temu. Kako izgleda napustiti zemlju, dom, prijatelje, u zreloj dobi mijenjati navike, učiti jezik i kretati od nule?
U Njemačku nisam otišla trbuhom za kruhom, nego iz obiteljskih razloga. Moj drugi suprug živi u Njemačkoj, ovdje ima firmu i, kada nam se rodila kći, Njemačka je jednostavno bila bolji izbor. Teško mi je bilo otići, iza sebe sam ostavljala posao koji sam tek razvila i obožavala, najstariju kćer studenticu, roditelje, sestru, prijatelje i sve što mi je činilo lijep dom punih 45 godina. Odlazila sam u nepoznato, s djetetom koje je kretalo u 5. razred i bebom od četiri mjeseca. Nisam znala jezik niti imala viziju što ću raditi. Prva mi je godina bila jako teška. Većinu vremena provodila sam s bebom koja nije spavala, vrištala je u autu, u kolicima i s njom nikamo nisam mogla. Ni na tečaj jezika jer nisam imala nikoga tko bi je pričuvao.
Grad mi je djelovao napušteno, ljude bih sretala samo u trgovinama i pitala sam se gdje su. Sad znam da rade, da su djeca u vrtićima i školama ili s mamama na aktivnostima. Nijemci su radišni, organizirani i neskloni “gubljenju” vremena na kave. Djeluju i pomalo hladno, ali kad ih upoznate, dragi su i voljni pomoći. Iako djeluju kruto, ustvari su tolerantniji od nas. Jako su ekološki osviješteni, bez problema će vas upozoriti, ako stojite na parkingu s upaljenim autom, da zagađujete okoliš.
Što vam najviše nedostaje?
U početku su mi najviše nedostajali ljudi i naša balkanska toplina, a poslije i sitnice poput kave u kafiću, kesten-pirea, pizze s tankim tijestom ili kremastih kolača. Vapila sam i za odličnim hrvatskim frizerima, nedostajao mi je osjećaj da sam kod kuće gdje sve znam, a ne da moram za svaku sitnicu istraživati danima i satima. No, kad sam se sama otvorila, počela su mi se i neka vrata otvarati. Na kraju sam u jednoj godini završila tečajeve jezika, pronašla prijatelje, otkrila mogućnosti opskrbe domaćim proizvodima, shvatila mentalitet ljudi i kako sistem funkcionira. Dom mi, naravno, i dalje nedostaje. Kada čovjek jednom ode iz domovine, više nema dom. Ono što ste ostavili može bez vas, a tamo gdje ste došli samo ste radnik na privremenom radu.
Velikoj promjeni u vašem životu prethodila je ozbiljna bolest s lošim prognozama. Kako ste se izborili s karcinomom??
Karcinom dojke, liječenje, samohrano majčinstvo u fazi liječenja, promjena i posla i zanimanja, bili su samo neki od izazova, ali sve je to nekako palo u sjenu kao lakše u usporedbi s tom prvom godinom u Njemačkoj. Ništa me nije pripremilo na to kako je biti nevidljivi stranac u zemlji čiji jezik ne govorite. Kao da ste u samici. Karcinom dojke bio je vrlo neugodno iskustvo, no poslužio mi je da se povežem sa sobom, da shvatim što želim od života, da se zauzmem za sebe i da se prestanem opterećivati time što drugi misle o tome kako živim. Moja formula ozdravljenja bila je vjera u zdravlje, sretan i ispunjen život. Nisam imala fokus na bolesti, nego na zdravlju. U liječenju sam koristila i konvencionalnu i alternativnu medicinu. Slušala sam intuiciju prema kojoj sam birala liječnike i način liječenja, a istovremeno se i sama detaljno o svemu informirala.
Jedno od čuda u vašem životu svakako je bila i kćerkica u 45. godini. I to nakon višegodišnje terapije koja nije davala puno nade. Zašto se izlječenja i čuda događaju samo nekima?
Meni su Bog i vjera pomogli da danas budem zdrava i sretna. Kada mi je bilo najteže, to je bilo jedino za što sam se mogla uhvatiti. Bog me nikad nije iznevjerio, a kao najveći dar u 45. godini mi je, osam godina nakon dijagnoze karcinoma, dao moju treću, zdravu djevojčicu. I to prirodnim putem, s lakoćom. Svi su govorili da je to nemoguće, a ja sam dobila dokaz da vjera čini čuda. Iz mog iskustva ne samo kao pacijenta nego i kao terapeuta koji je imao priliku raditi s mnogim pacijentima, svatko tko se želi izliječiti od raka mora prvo promijeniti stav prema životu. Promjena ne treba ići iz straha prema smrti, nego iz svijesti da je život dar i da zahvaliti na tom daru možemo samo ako živimo u skladu sa sobom, svojim potrebama i slijedeći zov svog srca bez straha. Razbolijevaju se osobe koje imaju osjećaj da su žrtve života, ljudi, situacija, koje se osjećaju neshvaćeno. Bolest nije kazna, nego prilika da uzmemo život u svoje ruke. Umiru ljudi koji odustanu od sebe ili su bolest koristili kao izgovor da ih drugi žale ili da poluče neki rezultat do kojeg nisu znali drugačije doći.
Vaša videa prate tisuće ljudi, a mnogi vam se i osobno obraćaju za savjet i pomoć. Koja je, prema onom što čujete, najčešća boljka modernog čovjeka?
Rekla bih, nepoznavanje samog sebe i svojih potreba, nedovoljan osjećaj vlastite vrijednosti, manjak ljubavi prema sebi i bližnjima, traženje potvrde svoje vrijednosti kod drugih i općenito orijentiranost na ono što je vani umjesto na ono što se nalazi u njima. Ljudi se masovno osjećaju otuđeno, nepriznato, nevoljeno, necijenjeno, uplašeno i ugroženo.
Ponekad se čini da se sve vrti oko novca, koliko je on uistinu bitan za zdravlje i duševni mir?
Ljudima je novac postao previše važan jer imaju pogrešnu ideju da samo s njim mogu biti ispunjeni i sretni. Da je tako, onda bi svi bogataši bili sretni, a znamo da nisu. Sreća definitivno nije u novcu. Ljudi koji ga nemaju ne misle tako i, nažalost, uglavnom nisu svjesni da takvim stavom novac sve više udaljavaju od sebe.
Kako vi konkretno pomažete?
Kroz terapeutske razgovore kojima je cilj voditi čovjeka prema tome da dokuči uzrok problema i da osvijesti načine kako živjeti po vlastitoj mjeri, da razvije svoje pune potencijale i da svojim životom dotiče i oplemenjuje živote drugih. Učim ih da se osnaže i da iz svake situacije, uz pomoć vjere i zahvalnosti, izađu kao kvalitetniji ljudi i pobjednici.
Jako puno ljudi nudi svoja rješenja za sreću i zdravlje, poriču se i dostignuća konvencionalne medicine. Kakav je vaš stav?
Konvencionalnu medicinu nikako ne isključujem, ali smatram da bi alternativna i konvencionalna medicina morale više surađivati.
Religiozni ste, nadahnuće i snagu tražili ste i u Međugorju, a istovremeno ste prigrlili i neke alternativne pristupe poput zakona privlačenja. Mnogi misle da to ne ide zajedno??
Misle pogrešno. Zakon privlačenja samo je prirodni zakon koji je, usput rečeno, čak i kvantna fizika dokazala.
Razmišljate li o povratku?
Sigurna sam da ćemo se vratiti kada se za to stvore uvjeti. U međuvremenu ću nastojati ovdje uzeti najbolje za sebe služeći drugima na najbolji način na koji znam i mogu. Na svom YouTube kanalu imam više od milijun pregleda i utječem na živote mnogih.
>> Posjetite blog Bojane Svaline: 'Osobni svemir'
Žena nezna jezik ali već puno zna o građanima te zemlje ? Pozdrav sa tornja na engelbergu !